Tek što su novogodišnji praznici završeni, izvršni odbor SO Titograd podržao je ideju o gradnji istočne zaobilaznice oko grada.
U pitanju je bila brza cesta koja je trebalo da poveže magistrale prema Nikšiću i Tuzima, trasom Duklja – Medun – Kakaricka gora – Omerbožovići – Cijevna. Prilikom prezentacije projekta naglašavano je kako bi radovi podrazumijevali i kopanje dva tunela duga po 500 metara ispod Duklje, kako ne bi došlo do narušavanja te antičke cjeline.
Ideja je bila da cjelokupan tranzitni saobraćaj na taj način bude izmješten iz grada.
Kako se može naći u arhivama, članovi SO Titograd su dali prednost tom projektu u odnosu na ideju zapadne zaobilaznice, jer je ona bila skuplja, a uz to je podrazumijevala rušenje i iseljavanje brojnih industrijsko-skladišnih objekata.
No, projekat istočne obilaznice uskoro je pao u zaborav – najprije usljed teške finansijske situacije uzrokovane raspadom države, sankcijama i inflaciji.
Pitanje tranzita sa mrtve će tačke biti pomjereno tek u ovom vijeku. Kroz više etapa, izgrađeni su bulevari od Zlatice do Donje Gorice, pri čemu jedan dio čini i Jugozapadna obilaznica.
Međutim, za razliku od ranije ideje istočne obilaznice, te tranzitne saobraćajnice prolaze uglavnom kroz gradsko područje Podgorice.
