Fašizam nam agresivno kuca na vrata, samo čekamo da probije. Antifašistička borba više nije samo pitanje istorije, nego sve više i današnjice, poručile su Nađa Bobičić, književna kritičarka i socijalistička feministkinja iz Beograda i Nataša Nelević, pozorišna kritičarka, spisateljica i feministička teoretičarka iz Podgorice. O nasljeđu Antifašističkog fronta žena (AFŽ), njegovom potiskivanju iz kolektivnog sjećanja i o tome koliko su savremene žene u politici stvarne nasljednice te borbe, ali i kako treba da se bore za svoje pozicije u PROUDCAST-u Centra za građansko obrazovanje (CGO) razgovarale su sa Željkom Zvicer, saradnicom na programima.
AFŽ je osnovan 6. decembra 1942. godine u Bosanskom Petrovcu, usred rata, kao sastavni dio antifašističke borbe, a ne kao izdvojena ženska organizacija. Njegovo nasljeđe pokazuje da prava žena nijesu poklonjena, već su izborena su kroz političku borbu, organizovanje i masovno učešće žena u društvenim promjenama.
Nataša Nelević podsjetila je da je i u Crnoj Gori, đe se prve socijaldemokratske ideje javljaju u Boki, put žena do ravnopravnosti bio postepen.
“Kad pratite biografije, vidite nešto što je i potresno i uzbudljivo – mlade žene koje su prvo, zbog braće, momaka ili muževa, ulazile u partiju da bi im pomagale, ušle bi kao neko ko samo čuva stražu. A onda, malo-pomalo, tokom 30-ih, zahvaljujući prije svega učešću u borbi, sve čvršće staju na svoje noge i postaju ono što jesu bile”, pojasnila je ona, uz napomenu da ni Komunistička partija, uprkos ideologiji ravnopravnosti, nikada nije sasvim prevazišla određene rezerve prema ženama.
Nađa Bobičić je ocjenila da borba za ravnopravnost žena ima i snažnu međuratnu istoriju.
“Vida Tomšić je na Petoj zemaljskoj konferenciji Komunističke partije Jugoslavije 1940. godine, inspirisana Klarom Cetkin i tadašnjim evropskim komunističkim tokovima, sastavila program sa četiri ključna zahtjeva – jednak status bračne i vanbračne djece, pravo na razvod, puna pravna ravnopravnost, uključujući pravo glasa i radna prava, odnosno mogućnost žena da se bave svim zanimanjima, jer im veliki broj profesija tada nije bio dostupan,“ navela je ona.
Podsjetila je i na razmjere pokreta koji je kasnijim revizionizmom značajno potisnut iz kolektivnog sjećanja.
“Riječ je o masovnoj mobilizaciji – oko sto hiljada boraca i preko dva miliona žena u Jugoslaviji, više nego u Francuskoj ili Britaniji. Kada su 60-ih godina žene iz Jugoslavije odlazile na rad u Francusku, tamo nijesu mogle same da otvore bankovni račun, dok su kod nas to već imale“, istakla je ona.
Kazala je kako njena baba nije bila žrtva.
“To su bile žene koje su djelovale i koje su fašizmu rekle ne“, dodala je Bobičić.
AFŽ je ugašen 1953. godine, uz obrazloženje da je pitanje ravnopravnosti žena institucionalno riješeno, ali Bobičić i Nelević upozoravaju na višeslojnost tog procesa.
“Ne bih rekla da se partija uplašila da bi joj AFŽ mogao izmaći kontroli, prije je riječ o kompromisu – procijenjeno je da je jeftinije da se dio žena vrati u privatnu sferu nego da se izgrade svi obećani vrtići, praonice i javne kuhinje“, kazala je Nelević.
Podsjetila je i da mnoge ideje o podruštvljavanju poslova koji su tradicionalno padali na žene nikada nijesu realizovane, kao i da je nasilje u porodici dugo ostajalo izvan institucionalnog fokusa.
Bobičić je dodala da gašenje AFŽ-a nije značilo kraj ženskog organizovanja, jer su žene nastavile terenski rad i borbu za promjene zakonodavstva.
Sagovornice ocjenjuju da je nasljeđe AFŽ-a danas gotovo nepoznato mlađim generacijama, i da takav zaborav nije slučajan.
“Od devedesetih se pripremala kontrarevolucija, opšta pljačka, ratni zločini, uništavanje zajedničke svojine, a uz to i priča o revizionizmu u kojoj se glorifikuju ustaše, četnici i nedićevci, a antifašistička prošlost sakriva“, navela je Bobičić.
Kao odgovor na potiskivanje tog nasljeđa, u Ljubljani je, dodaje Nelević, pokrenuta inicijativa feministkinja za osnivanje muzeja posvećenog zajedničkom nasljeđu jugoslovenskih antifašistkinja. Ona je podsjetila da je političko angažovanje žena bilo marginalizovano čak i unutar samog antifašističkog pokreta.
“U svim tim kontekstima uvijek postoji potreba da se političko angažovanje žena omalovaži i privatizuje. To se dešavalo i u socijalizmu, kad god bi žene krenule da se izbore za nešto teže“, kazala je.
Govoreći o kontinuitetu sa savremenim feminističkim pokretima, Bobičić je, kao primjer, istakla studentske proteste u Srbiji, gdje učešće studentkinja kroz organizaciju, brigu i svakodnevni rad na terenu podsjeća na često svakodnevni, neglamurozni rad aktivistkinja AFŽ-a. Cijeni važnom i lekciju Klare Cetkin: „Ako se ljevica ne obrati ženama, desnica će ih, prije ili kasnije, okrenuti na svoju stranu, jer je u tome vrlo pragmatična.“
Sagovornice su upozorile i da veći broj žena na visokim funkcijama sam po sebi nije dokaz stvarne ravnopravnosti.
“Ne doživljavam to kao dokaz ravnopravnosti. To su lični uspjesi pojedinih žena, a pričom da one služe kao primjer drugima se zapravo laže, jer žena koja nije imala pristup obrazovanju ne može sebe da prepozna u uspjehu žene koja je bila privilegovana“, kazala je Nelević.
Bobičić je naglasila da se radi o strukturnom pitanju. „Ili hoćemo društvo u kojem mali broj ljudi ima moć i novac, pa nam onda odgovara i to što je, recimo, Margaret Tačer bila premijerka, ili hoćemo društvo u kojem svako ima dostojanstven život, a onda će žene prirodno biti zastupljene na svim pozicijama,“ objasnila je ona.
U osvrtu na uključivanje novih generacija žena u politiku, Nelević je upozorila da njihovo prisustvo u partijama često ostaje na nivou političke scenografije, bez stvarnog pristupa centrima odlučivanja.
“Vidim ih, na primjer, uvijek kad se pojavi neki politički lider, oko njega je pet-šest mladih žena. Pretpostavljam da su one već tu, ušle u politiku, ali mi se čini da je to zapravo jedan trend ulaska mladih žena u politiku na nivou simbola“, kazala je.
Bobičić smatra da upravo feministkinje moraju više razgovarati sa mladim ženama o tome šta političko angažovanje može značiti za njih.
“Problem je što gotovo nijedna od žena koje ulaze u stranke nije feministkainja,a kad uđu, onda glume da jesu. Zato mislim da baš feministkinje treba da razgovaraju sa mladim ženama o tome šta bi politika mogla da bude za njih“, zaključila je Bobičić.
