Do juče su predstavnici Bošnjačke stranke u Skupštini Crne Gore isticali značaj kulture sjećanja, posebno kada je riječ o genocidu počinjenom u Srebrenici prije 31 godinu. Govorili su da se istina mora čuvati, da žrtve nikada ne smiju biti zaboravljene i da negiranju genocida nema mjesta u savremenoj Crnoj Gori.
Međutim, u politici se stvarna dosljednost ne mjeri riječima, već odlukama i načinom glasanja. Zato je sasvim prirodno da javnost postavi sljedeće pitanje: Da li su prioritet Bošnjačke stranke zaista principi koje godinama javno zastupa ili očuvanje vlasti i političkih funkcija?
Upravo to pitanje otvorilo se nakon glasanja u Skupštini Crne Gore održanog 23. jula 2026. godine. Toga dana Jovan Jole Vučurović, funkcioner Nove srpske demokratije (NSD), izabran je za ministra bez portfelja zaduženog za saradnju sa Skupštinom.
Njegovo imenovanje izazvalo je ozbiljne reakcije dijela javnosti i nevladinog sektora. Akcija za ljudska prava (HRA) kritikovala je ovu odluku podsjećajući na njegove ranije javne stavove o Srebrenici. Upravo od tog trenutka počinje pitanje političke dosljednosti.
S jedne strane, Bošnjačka stranka organizuje komemoracije, govori o važnosti kulture sjećanja i odlučno osuđuje negiranje genocida u Srebrenici. S druge strane, njeni poslanici daju podršku izboru ministra čiji su raniji stavovi o Srebrenici bili predmet brojnih kritika u domaćoj i međunarodnoj javnosti.
Takva situacija prirodno otvara pitanje: Da li su politički principi trajne vrijednosti ili postaju promjenjivi kada to zahtijevaju političke okolnosti? Međutim, pitanje političke dosljednosti ne završava se samo na Srebrenici.
Jedna od najtragičnijih stranica istorije Crne Gore jeste zločin u Šahovićima (Tomaševu) iz 1924. godine. Iako je prošao jedan vijek, još uvijek ne postoji spomen-obilježje koje bi na dostojanstven način čuvalo uspomenu na žrtve ove tragedije. Zbog toga se u javnosti sve češće postavlja pitanje da li se kultura sjećanja primjenjuje jednako prema svim istorijskim stradanjima ili selektivno.
Prava pravda može postojati samo onda kada među žrtvama nema razlike. Ako je važno čuvati sjećanje na genocid u Srebrenici, jednako je važno čuvati i sjećanje na sve druge tragedije koje su obilježile istoriju Crne Gore.
Ljudska prava i istorijska pravda imaju puni smisao samo kada važe za sve žrtve, bez izuzetka. Zbog toga politički potezi Bošnjačke stranke danas kod dijela javnosti izazivaju ozbiljna pitanja o usklađenosti između njihovih javnih poruka i konkretnih političkih odluka.
Posebnu pažnju izazvala je i činjenica da je Bošnjačka stranka nedavno u Skupštini Crne Gore ugostila Majke Srebrenice. Takav gest svakako zaslužuje poštovanje. Međutim, upravo zbog toga nameće se pitanje na koje javnost očekuje odgovor:
Kako je moguće ugostiti Majke Srebrenice u Skupštini Crne Gore, a istovremeno podržati izbor ministra čiji su raniji stavovi o Srebrenici izazvali ozbiljne kritike?
S jedne strane fotografije sa Majkama Srebrenice, a sa druge glas za izbor ministra koji je upravo zbog svojih ranijih stavova izazvao brojne polemike. Upravo u tome mnogi vide političku protivrječnost.
Srebrenica nije tema koja se pominje samo na godišnjicama. To je moralno, istorijsko i civilizacijsko pitanje koje mora biti iznad partijskih interesa i političkih kalkulacija.
Danas više nije najvažnije šta političari govore, već kako glasaju kada donose najvažnije političke odluke. Jer upravo glasanje pokazuje stvarni sistem političkih vrijednosti.
Zato Bošnjačka stranka svojim biračima duguje odgovor na jedno jednostavno pitanje: kako objašnjava razliku između poruka koje šalje iz Potočara i glasova koje daje u Skupštini Crne Gore?
Kada između riječi i djela postoji ovako očigledna razlika, sasvim je razumljivo da građani postavljaju pitanje političke dosljednosti. Po našem mišljenju, ovakvi potezi otvorili su ozbiljnu raspravu o povjerenju u politiku koju Bošnjačka stranka godinama predstavlja. Međutim, ni tu se ova tema ne završava.
Smatramo da Bošnjačka stranka nije pokazala očekivani nivo angažovanja ni kada je riječ o unapređenju prava iseljenika iz Crne Gore koji žive u Republici Turskoj. Zbog važnosti ove teme, o tome ćemo detaljnije govoriti u posebnom tekstu.
Vrijeme je za Crnu Goru zasnovanu na zajedničkom, građanskom društvu. Iznad svih ovih političkih rasprava postoji jedno mnogo važnije pitanje. Ako Crna Gora zaista želi dugoročan mir, međusobno povjerenje i društvenu koheziju, mora imati hrabrosti da otvori raspravu o reformama koje će jačati zajednički građanski identitet svih njenih građana.
Politička konkurencija ne bi trebalo da se zasniva na etničkoj pripadnosti, već na vladavini prava, demokratiji, ljudskim pravima, stručnosti, ekonomskom razvoju, obrazovanju i viziji budućnosti države.
Krajnji cilj treba da bude društvo u kojem će se ljudi prije svega osjećati kao ravnopravni građani Crne Gore, sa jednakim pravima i obavezama, a tek potom kao Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Albanci ili Hrvati.
Danas je značajan dio političke scene u Crnoj Gori organizovan na osnovu etničkog identiteta. Zato bi, u duhu demokratije, trebalo otvoriti široku društvenu raspravu o tome kakav politički model može dugoročno jačati zajedništvo, međusobno povjerenje i osjećaj zajedničke pripadnosti državi.
Trajni mir ne gradi se samo njegovanjem sjećanja na tragedije iz prošlosti, već i izgradnjom političke kulture koja će spriječiti nove podjele u budućnosti. Budućnost Crne Gore ne nalazi se u podjelama, već u zajedničkim vrijednostima, vladavini prava, jednakosti svih građana i spremnosti da zajedno gradimo budućnost.
Crna Gora koja će jednako poštovati sve žrtve svoje prošlosti, bez selektivnog pristupa, i koja će svoju budućnost graditi na principima zajedničkog građanstva, može postati primjer mira, demokratije i stabilnosti – ne samo svojim građanima, već i cijelom regionu Zapadnog Balkana.
(Autor je predsjednik Upravnog odbora Udruženja iseljenika iz Crne Gore u Burhaniji, Republika Turska)
