Podignuta ruka, stisnuta pesnica i „no pasarán“: omiljena predizborna poza suverenističkih partija bliskih Crkvi Srbije. Jeftini kliše boraca koji nikako da uđu u vagon koji vodi na front.
Glasački listići se još nijesu ni ohladili, a suverenističke partije u Budvi su se umjesto kao „španski borci“, počeli ponašati više nalik „petoj koloni“.
Malo „pogodne“ postizborne matematike i eto. Nema više „civilizacijskog jaza“, oružja u hramovima, države u državi, te rak rane građanskog društva, nema više pravoslavne džamahirije ili negiranja crnogorske nacije sa oltara sagrađenih od državnih para. Došlo je novo doba, neopterećeno robovanjem predizbornim obećanjima i teretom epiteta „principijelne“ opozicije.
Crnogorci su konačno uzeli stvari u svoje ruke: od danas mi finansiramo sopstveni nestanak.
Politički potez koji, kako tvrde, nije obična predaja, već „strateško povlačenje“. Nije zaokret, već mudra dalekovidost. Teško jeste, ali mora se. Crkvi Srbije sad dajemo šaku, da bi im poslije uzeli cijelu ruku. Sve je to, navodno, dio velike „strategije“. One koju niko nije ni pomenuo prije izbora i koju je jedva nekoliko funkcionera spremno javno da brani.
Argument 1: Finansiramo Crkvu Srbije na lokalnom, kako bi je pobijelili na nacionalnom nivou
DPS i Evropski savez podržale su budžet kojim se Crkvi Srbije dodjeljuje milion eura za izgradnju hrama Svetog Marka, kako bi, po sopstvenom priznanju, „sačuvali šansu za promjenu strukture političke scene na nacionalnom nivou“. Finansiramo Crkvu Srbije na lokalu, kako bi je pobijedili na nacionalnom nivou.
„Strategija“, dakle, počiva na pretpostavci da će do smjene vlasti na nacionalnom nivou doći ako crnogorske partije uspješno „uznjeguju“ srpsku partiju koja „oće sa njima“. Ova logika, međutim, ne uvažava činjenicu da što više srpske partije koaliraju sa DPS-om i Evropskim savezom, to manje šansi na izborima imaju u svom tradicionalnom biračkom. Naime, to što se Jovanović otrgao od Mandića i Kneževića, ne znači da su za prośečnog birača na kojeg on računa (izvan Budve), DPS i ES prihvatljivi partneri. Za većinu njih je DPS još uvijek previše „toksičan“, što je nedvosmisleno dokazivo činjenicom da je i Jovanović u kampanji tvrdio da neće sa DPS-om, kao i činjenocom da ih ni nakon izbora nije formalno uzeo za partnere.
Dalje, sve i da je prosrpsko biračko tijelo Jovanoviću spremno oprostiti koaliranje sa DPS-om, na bazi kojih dokaza je realno pretpostaviti da je u stanju da mobiliše srpsko biračko tijelo i odigra ulogu „mosta“ na nacionalnom nivou? Jovanovićev politički subjekt u ovom trenutku nema partijsku infrastrukturu ni u jednoj opštini izvan Budve. Bez ozbiljne infrastrukture, sa prtljagom koaliranja sa DPS-om, koliki je stvarno „bazen“ razočaranih glasova srpskog bloka koji će radije glasati za njegov subjekt umjesto neke od prosrpskih partija na vlasti: NSD, DPN, Demokrate, PES?
Treće, „strategija“ počiva na pretpostavci da ovakvi potezi ne „drmaju bazu“ suverenističkih partija i da će ove partije u produženom trajanju moći da glade Crkvu Srbije, bez da time poćeraju sve veći broj svojih birača u apstinenciju. Uljuljkani statusom „pojedinačno najveće partije“ u DPS-u su očigledno povjerovali da imaju „betoniranih“ 25%. No, čini se da su ozbiljno okrnjili povjerenje birača, pa će vjeruje i kritike iz crnogorskog bloka postajati sve glasnije. Prije ili kasnije, to će se morati manifestovati i u izbornom rezultatu.
Argument 2: Jovanović nije igrač Aleksandra Vučića
Kao drugi argument „strategije“ ponuđeno je objašnjenje da „podržavamo srpsku politiku koja nije lojalna Beogradu“. Shodno ovom mišljanju, doniranje milion eura Crkvi Srbije je potez koji se da opravdati činjenicom da je Aleksandar Vučić negodovao zbog rezultata izbora u Budvi, jer Jovanović nije lojalan Beogradu.
Ipak, jasno je da je „neprirodni“ postizborni mozaik u Budvi sklopljen je više kao rezultat personalnih netrpeljivosti između lokalnih aktera, a ne ideološkog sukoba među njima. Jovanović se od Beograda nije odmakao iz principa, već zato što je Beograd podržao njegove političke protivnike. Zbog čega je ovo važno? Jer je otklon od Beograda bila njegova prednost u Budvi, ali će isto tako vjerovatno biti njegova mana na nacionalnim izborima. Prosto, ne čini se postoji veći „džep“ prosrpskih glasača kojima ne prija pritisak iz Beograda, a koji već svoje utočište nije našao u PES-u ili Demokratama.
Osim toga, uočljiv je pokušaj suverenističkih partija da se ovom argumentacijom sakriju iza činjenice da je Jovanović, kao i većina njegovih glasača, Srbin po nacionalnosti. Niko ne spori da se mora uvažiti realnost raspodjele političkih snaga na lokalu. Izbori u Budvi, kao prvi poraz aktuelne većine nakon 2020. godine, bili su neosporno važni. Upravo zbog toga gotovo niko nije protestovao zbog postizborne koalicije. Razlog? Naivna pretpostavka da će suverenističke partije u Budvi obuzdati velikosrbovanje i klerikalizaciju u „metropoli turizma“. Što su suverenističke partije uradile? Odžić je u noći „pobjede“ pjevao Baju Malog Knindžu, a Milović je Crkvi Srbije na kraju godine donirao milion eura za izgradnju hrama.
Argumentacije da je ovaj potez opravdan jer Jovanović nije „lojalan Vučiću“ je banalna. Njegovo odnos prema Vučiću je informacija o sekundarnog karatker, ukoliko je vjerska institucija kojoj je novac namijenjen produžena ruka Vučića i najvažniji prekogranični instrument za negiranje crnogorske nezavisnosti.
Ukratko, čini se jasnim da su DPS i Evropski savez Jovanoviću dali novac kojim on plaća „reket“ Crkvi Srbije, ne bi li bio „ostavljen na miru“ kad dođu izbori. Oni nemaju što da izgubve, ako na nacionalnim izborima ovaj plan ne uspije, Crkvi Srbije će ostati hram u Budvi, a suverenistima „strategija“ kao spomenik kratkovidosti.
Argument 3: Oprostite nam našu ružnu prošlost
U DPS-u i Evropskom savezu se, međutim, ne kriju se samo iza Jovanovića, već i iza vjernika Crkve Srbije. U svom opravdanju kažu da su ovim činom „dokazali da za njih nikad nije bio problem što se neko deklariše kao Srbin i vjernik SPC. Naprotiv, to doživljavamo kao dio identitetskog mozaika“.
Naravno da niko nikad nije imao problem sa vjernicima Crkve Srbije niti je osporavao njihovo pravo da vjeruju ili da pripadaju toj crkvi. Suština je u političkom djelovanju sveštenstva te crkve i širenju ideologije fašizma, slavljenju ratnih zločinaca, genocida i negiranju postojanja crnogorske nacije. Problem, dakle, leži u tome što su suverenističke partije razvile jedan suicidalan nivo empatije koji glasi: „podržavam i poštujem tvoje pravo da želiš da ja ne postojim“.
Finansiranje institucije koja negira postojanje crnogorskog identite, u ovom je slučaju, najvjerovatnije direktan proizvod kompleksa niže vrijednosti koji im je Crkva Srbije nametnula 30. avgusta 2020. godine. Iz svega što vidimo, očigledno je da se postojeće suverenističke partije neće se usuditi da ikad više taknu crkveno pitanje.
Ne treba ni zaboraviti da su suverenističke partije 2020. godine bile na pozicijama da se Crkva Srbije mora uvesti u pravne okvire, registrovati u Crnoj Gori i da, između ostalog, mora državi plaćati poreze. Nakon što su litije doprinijele porazu suverenističkih partija, one su napravile kopernikanski obrt i umjesto toga odlučile da one donacijama finansiraju Crkvu Srbije! Mislim da to govori dovoljno o dugoročnom promišljanju i utemeljenosti „strategije“ u realpolitici.
Na kraju, da su svjesni da se ovđe radi o napuštanju principa možemo zaključiti iz načina na koji pokušavaju dati utiskom da se ništa nije promijenilo u njihovom stavu prema Crkvi Srbije. Dok otvoreno finansiraju Crkvu Srbije, iz DPS-a i dalje tvrde „status najvećeg kritičara društveno-političkog djelovanja SPC“ i nosioca borbe protiv „istorijskog revizionizma“ sa kojim „ne može biti kompromisa“. Samo još njima izgleda nije jasno da se ne može istovremeno biti „najvećim kritičarem“ i najvećim finansijerom jedne te iste organizacije.
Odnosno, moguće je samo ako ste u riječima prvo, a u djelima drugo.
Ipak, trgovina
Istina, nije isključeno da u DPS-u i Evropskom savezu igraju neki šestodimenzionalni šah koji ja nijesam u stanju da razumijem. Ipak, čini se neuporedivo vjerovatnijim da je riječ o običnoj partijskoj trgovini. Mi vama novac za hram, vi nama javna preduzeća i zapošljavanje po dubini.
Navodna „strategija“ nije nikakav dugoročan i osmišljen plan, već post hoc racionalizacija poteza za koji znaju da se ne može braniti na principijelnoj osnovi. Na Cetinju je SDP u kampanju krenuo sa Belvedera, a završio u koaliciji sa Demokratama. DPS je u Budvi rekao da neće u vlast, a onda donirao milion eura Crkvi Srbije. Srpske partije znaju da će im suverenističko liderstvo dati gotovo sve za šaku vlasti. Za šansu da opet budu važni i za mogućnost da nekome „učine“.
Glasali za budžet ili ne, dok god ostaju u budvanskoj vlasti, možemo tvrditi da se radi o udruženom djelovanju svih suverenističkih partija. Da je jedna od njih ovo uradila samostalno, ostale bi to javno osudile. No, pošto su u ovome zajedno, odlučili su da se vrate partijskoj matematici po kojoj dva minusa daju plus.
Po istoj matematici, neprincipijelnosti se ne sabiraju, već poništavaju.
