- Svaki susret sa našim iseljenicima u Argentini je na svoj način bio jedinstven i prožet onom nostalgijom izgubljenog vijeka. Kao da sam stajao pred svjedocima paralelne istorije, od nas skoro potpuno zanemarene. Mislim da moramo postati svjesni da je istorija našeg iseljeništva jednako važna kao i ona koja se odvijala ovdje u Crnoj Gori, priča za Portal Analitika istraživač naše dijaspore Gordan Stojović.
Zahvaljujući njegovom radu saznali smo više o starom iseljeništvu, o toj nepoznatoj strani naše prošlosti. Ispričao nam je nevjerovatnu priču o Džonu Hajdukoviću, koji je u vrijeme zlatne groznice osvajao prostranstva Aljaske, približio nam je Nikolu Petanovića, njegovo vizionarstvo i posvećenost borbi za crnogorsku nezavisnost, od njega smo prvi put čuli za Timotija Jokanovića, koji je još kao maloljetan napustio Pivu i došao u Buenos Ajres.
U novoj knjizi “Crnogorci u Južnoj Americi”, nedavno izašloj iz štampe u izdanju Centra za iseljenike, Gordan Stojović nam donosi nove priče o iseljenicima u crnogorskim kolonijama Dok Sud, General Madariaga, Tandil, La Montenegrina…Priča nam o zemlji u koju kada ode, kako kaže, često puta pomisli da u njoj ostane zauvijek. “Svaki put kad uzletim sa aerodroma Ezeiza u Buenos Airesu, veliki dio mene ostane tamo. U Evropu i Crnu Goru dođem krnj, jednim dijelom osakaćen što nisam mogao ostati duže, obići više. Toplina tih ljudi kada vide da ste došli da ih obiđete i pokažete im da nisu zaboravljeni, da postoji neko ko ih i dalje vidi kao dio zemlje odakle potiču, ne može se ni sa čim mjeriti“, kaže Stojović.
U poglavlju naslovljenom “Moja Argentina“, istraživač dijaspore nas uvodi u jedan svijet o kome nedopustivo malo znamo, podsjeća nas da tamo u dalekom svijetu postoji jedna druga Crna Gora- potomci iseljenika koji su sačuvali svijest o porijeklui nakon cijelog jednog vijeka zaborava.
- Ono što oni u Argentini nikada nijesu zaboravili, čak je bilo zaboravljeno i od mnogih u samoj Crnoj Gori. Identitetska pitanja su kod nas i danas još uvjek veoma aktuelna. Sa druge strane, mislim da neko ko ode na drugi kontinent i mjesto koje naseli u bespućima pampa, u Ćaku, nazove „La Montenegrina“, taj svakako nije imao nikakvu dilemu sa identitetom, kaže Stojović.
ANALITIKA: Kada ste prije petnaest godina krenuli u istraživanje naše dijaspore vjerovatno niste ni slutili da ćete biti svjedok stvaranja udruženja “Zeta“ u Argentini, da ćete sa našim iseljenicima sjedjeti u restoranu „Lovćen“ u sred Buenos Ajresa, prolaziti kroz nepregledne stepe provincije Ćako...
STOJOVIĆ: Prije petnaestak godina sam imao samo veliku želju da saznam što više. Ostale stvari su se nekako nizale same od sebe. Tek danas, kad postoji izvjesna vremenska distanca, postajem svjestan cjelovitog procesa koji je pokrenut prvim poznanstvima sa, prije svega, don Rodolfom Jokanovićem, ali i drugim prijateljima iz Argentine i drugih zemalja u Latinskoj Americi. Sve je počelo kao lična priča, i razmjena podataka, mišljenja, među prijetljima na različitima kontinentima. Vremenom sve što smo radili dobijalo je i onu drugu dimenziju, i dovelo do puteva kojim se polako obnavljaju odnosi sa potomcima naših iseljenika u Latinskoj Americi. Zahvaljujući tome, danas znamo ko je sve tamo, koliko ih je, gdje žive i na koji način treba raditi da se osvježi njihova svijest o sada već davnom porijeklu. U svemu tome mnogo su pomogle i neke istorijske okolnosti. Kada smo pokrenuli čitavu priču Crna Gora još uvjek nije bila samostalna država, a rad i pisanje mnogih naših ljudi u Argentini pomoglo je i procesima u Crnoj Gori. Podsjetiću vas na knjigu Kataline Milović „ La Montenegrina“, gdje je opisan nastanak najveće crnogorske kolonije u novom svijetu. Ti ljudi, njeni osnovači, dali su joj ime po zemlji svog porijekla, kako bi joj ime zauvjek ostalo zapisano hiljadama kilometara daleko od Velimlja, odakle su najvećim djelom vodili porijeklo. Sve to se događalo baš u vrijeme kada je Crna Gora kao država nestajala sa svjetske političke scene. Njihov doprinos nezaboravu na svoje porijeklo i korijene, uticao je na neki način i jačanju naše samosvijesti. Ono što oni u Argentini nikada nijesu zaboravili, bilo je zaboravljeno čak i od mnogih u samoj Crnoj Gori. Identitetska pitanja su kod nas i danas još uvjek veoma aktuelna. Mislim da neko ko ode na drugi kontinent i mjesto koje naseli u bespućima pampa, u Ćaku, nazove „La Montenegrina“, taj svakako nije imao nikakvu dilemu sa identitetom. Zanimljivo je da se to dešava baš u trenutku kada tadašnjoj Crnoj Gori biva oduzeto ne samo ime, već i svako pravo i svako sjećanje na samobitnost.
ANALITIKA: Zanimljivo je da u knjizi, posebno u djelu naslovljenom „Moja Argentina”, u kojoj ste dali jednu intimnu priču- lični doživljaj ove zemlje, možemo naći i mnogo statističkih podataka o iseljeništvu. Tu su podaci ne samo o iseljenicima u Argentini, već u Boliviji, Brazilu, Čileu, Venecueli...
STOJOVIĆ: Čitava priča ima mnogo toga ličnog, iako je vremenom izašla iz tih okvira. Zbog toga sam se i odlučio da ovo ne bude samo predstavljanje podataka, već da uz statistiku i analize opišem kako je sve teklo, kako smo krenuli ni iz čega, bez ičije podrške bez bilo kakvog patronata. Čista ideja rođena u glavama nekoliko ljudi. Namjerno sam želio da izbjegnem bilo kakva ponavljanja. Htio sam da dam samo izvorne podatke, fotografije, samo ono do čega sam došao u posjed direktno iz Latinske Amerike. Zaobišao sam bilo koji izvor u Crnoj Gori, upravo da bih izbjegao bilo kakve polemike, sada ili u budućnosti. Na žalost, vrijeme koje sam do sada proveo u Latinskoj Americi nije bilo dovoljno da bih sakupio više podataka i dokumenata iz drugih zemalja, da bih mogao da se usudim da pišem na isti način kao o Argentini. Nadam se da ću narednih godina imati više vremena i mogućnosti da se posvetim nasljeđu naših emigranata i njihovim potomcima, prije svega u Boliviji, a potom u Paragvaju, Urugvaju i drugim zemljama.
ANALITIKA:Tokom susreta čuli ste mnogo zanimljivih priča, toliko nevjerovatnih sudbina. Što Vas je posebno dirnulo, ostalo u sjećanju...
STOJOVIĆ: U vrijeme mog prvog boravka u Argentini još uvjek je bilo nekoliko dosesljenika iz prve generacije, koji su živjeli u Buenos Ajresu. Danas, na žalost, ti ljudi više nijesu među nama. Imao sam tu sreću da među posljednjim pričam sa njima i čujem izvorne priče, kako je bilo kada su stigli, kroz što su sve prošli. Nikada ne mogu da zaboravim posjete Petru Markoviću, posljednjem od naših ljudi koji je rođen u Crnoj Gori. Živi u provinciji Buenos Ajres, na farmi „Los Pinos“. Sjećam se sjedjenja ispod smokve koja raste u pampama, a donešena je iz Crne Gore.
Do sada sam tri puta posjetio starog Petra, ili Pedra, kako ga inače zovu. Svaki put kad odem do njega pređem i po 400 km da bih ispunio obećanje da ću kad god budem mogao doći do njega. Tu su susreti sa Emilijom Milosavom Laković-Zvicer posljednjom Crnogorkom druge generacije iz one naše zaboravljene građanske klase u staroj emigraciji u Argentini. Istinskoj Buenosaireskoj gospođi, koja se sjeća svih uspona i padova naše zajednice u Dok Sudu, od vermena procvata industrije u južnom – lučkom djelu Buenos Ajresa, do velikih nacionalizacija pa sve do danas. Ekonomski pad Dok Suda doveo je do uništenja prve građanske ili, bolje reći, industrijalske klase u našem iseljeništvu, jer su Crnogorci doseljeni u tadašnji Dok Sud za nevjerovatno kratko vrijeme uspjeli da pokrenu mnoštvo manjih fabrika i drugih servisnih kompanija. Još jedan od upečatljivih susreta svakako je bio sa gospodinom Borom Novakovićem u njegovoj kući. Ja, unuk poznatog bjelopavlićkog partizana, razgovaram sa jednim od poznatijih vođa četničkog pokreta iz tog kraja u Beunos Ajresu, 60 godina nakon drugog svjetskog rata i njegovog dolaska u Argentinu i odlaska iz Crne Gore, u koju se nikada nije vratio. Pričamo o ratu, o Buenos Ajresu nakon velikog rata u Evropi, našim starim emigrantima, o Crnoj Gori nekada i tada, bez ikakvih predrasuda, bez ikakvih operećenja.
Zaista je bilo mnogo susreta sa mnogo različitih ljudi. Svaki susret je na svoj način bio jedinstven i prožet onom nostalgijom izgubljenog vijeka. Kao da sam stajao pred svjedocima paralelne isotorije, od nas skoro potpuno zanemarene. Mislim da moramo postati svjesni da je isorija našeg iseljeništva jednako važna kao i ona koja se odvijala ovdje u Crnoj Gori. Za nas jesu i moraju biti jednako važni svi ti ljudi, njihova djeca i potomci, poznati i nepoznati, koji su dolazeći iz Crne Gore dali doprinos drugim prostorima širom svijeta.
ANALITIKA: Interesantno je da su naši ljudi zauzimali visoka mjesta u politici. Jorge Milton Kapetanić Popović je, na primjer, bio senator...
STOJOVIĆ: Od generala i ljekara Eleodora Damjanovića, još u 19 vijeku osnivača vojne medicine u Argentini, odmah nakon sticanja nezavisnosti, preko doktora Oskara Ivaniševića koji je dva puta bio ministar obrazovanja, do Eduarda Dušanovog Vuletića, ministra rada i poznatog peronističkog vođe, i Jorgea Miltona Capitanicha Popovicha, bivšeg senatora i po drugi put izabranog guvernera provincije Ćako, te jednog od najuticajnijih ljudi unutar Partido Justicialista. On je kandidat te inače vladajuće stranke u Argentini na narednim predsjedničkim izborima 2015 godine.
Ne smijem zaboraviti ni ambasadorku Juliu Vullelu Lakonich iz Paragvaja, nekadašnju ambasadorku u Peruu, raniju zamjenicu ministra inostranih poslova Paragvaja i sadašnju predsjednicu diplomatske akademije Paragvaja. Tu su i bivši gradonačelnici General Madariage Juan Knežević, dr Adrian Mirković, sadašnji gradonačelnik Kristian Popović. Nekadašnji bolivijski ministri i ambasadori bili su Cezar Petričević, dr Jorge Otašević, pukovnik Andrija Selić, Venecuelanski ministar Mitar Nakićenović. Tu je i osnivač prve političke partije u Puerto Riku, Pedro G. Gojca ( Gojković) potomak jednog od prvih doseljenika iz Crne Gore u Latinsku Ameriku u 18 vijeku, još u vrijeme španske kolonijalne vlasti, te mnoge druge.
ANALITIKA: Zaista znate mnogo o našoj dijaspori, ali i radili ste mnogo na njenom istraživanju, okupljanju, umrežavanju. Pokazali ste da se željom i posvećenošću može uraditi dosta. Ipak, sjećam se da ste svojevremeno rekli da je važno da iza svega stane institucija, jer je to veliki i važan posao. Od nedavno ste u instituciji, na čelu ste Direkcije za dijasporu u Ministarstvu vanjskih poslova. Što se promijenilo?
STOJOVIĆ: Suštinski nije se mnogo toga promjenilo, osim što sam ranije bio fokusiran isključivo na rad sa starom emigracijom u obje Amerike. Danas pokušavam da upotrijebim svo stečeno znanje i iskustvo, i da slijedeći strateške dokumente, u najvećoj mogućoj mjeri, institucionalno unaprijedim odnose sa cjelukupnim iseljeništvom.
ANALITIKA: Priča o Crnogorcima u Latinskoj Americi je, može se reći, priča bez kraja. Od Meksika do Ognjene Zemlje i Punta Arenasa ima mnogo potomaka naših iseljenika. Ima još mnogo posla na njihovom pronalaženju, popisivaju, povezivanju. Negdje ste pomenuli pojam remontenegrizacija...
STOJOVIĆ: Priča o staroj emigraciji, o ljudima koji još uvjek čuvaju sjećanje na svoje porijeklo, ne samo u Latinskoj Americi nego i u našem okruženju, te u drugim djelovima svijeta, iziskuje mnogo vremena, posvećenosti. Potrebno je imati i dobro osmišljene programe, prilagođene svim specifičnostima ljudi koji su porijeklom iz različitih krajeva Crne Gore, koji su različitih religija, koji već generacijama žive u različitim sredinama. Pitanje je kako na najbolji način u ljudima probuditi svijest i osjećaj prema zemlji odakle potiču njegovi preci. Mislim da je jedan od najefikasnijih načina učenje jezika, kulture i istorije te zemlje. To je jedan dio priče, a drugi je kako te ljude zainteresovati da zažele da pohađaju takvu školu u zemlji u kojoj žive, ili u zemlji porijekla. Za tako nešto neophodno je stalno prisustvo, rad na terenu, kao i dobro osmišljeni programi. Po iskustvima drugih zemalja programe najbolje sprovode domicilni pripadnici zajednice, koji su edukovani u zemlji porijekla. Sve to je samo jedan mali dio procesa koji je već poznat u drugim zemljama, a koji možemo u našem slučaju uslovno nazvati procesom remontenegrizacije.
Ispričaću Vam nešto o djevojčici Kristini Golubović. Ona je rođena u Kaliforniji, ali jako voli Crnu Goru. O njoj gaji posebana osjećanja, o čemu svjedoči i fotografija koju sam Vam dao. Mnogo je slučajeva, na žalost, da djeca iz treće generacije jedva da znaju koje im je porijeklo. Što uraditi da djeca kao što je Kristina Golubović iz San Franciska u Kaliforniji ,ostanu trajno vezana za zemlju iz koje joj potiču preci i da taj osjećaj pripadnosti prenese i na naredne generacije. Na koji način da motivišemo desetine hiljada djece, druge, treće, četvrte generacije iseljenika iz Crne Gore, bez obzira u kojoj zemlji žive, jedno je od velikih pitanja. Na to mislim kada govorim o remontenegrizaciji. Jednostavno, moramo se potruditi da naše iseljeništvo obnavi veze sa zemljom svojih predaka i da zadrži svijest o svom porijeklu.
Suzana KAPETANOVIĆ
