Teško je u ovim vremenima ludačke brzine nastanka enormnih količina informacija i još luđe brzine njihovoga širenja, te time proizvedene emotivne i kognitivne površnosti, uopšte razmišljati a kamoli sa sigurnošću zauzimati stavove. Ranije je trebalo najmanje nekoliko decenija, ako ne i cijeli vijek, da se prihvate neke kulturne, društvene, pravne i političke norme i ideje. Danas, čuvene „paradigme“ nastaju svaka tri dana, a bivaju usvojene ili odbačene nakon prvog ili, u najgorem slučaju, trećeg zasijedanja Skupštine. I to onako anpasan bez ozbiljnog razmatranja uzroka i posljedica.
Pogledajte strašnu prosječnost svjetskih lidera svedenih na marketinške političke lutke bez obaveze posjedovanja misije i vizije, kako to vole reći Amerikanci. A i što će im vizija i misija kad vlast bira rulja zvana naaarod, ili građani uprosječeni, putem brutalno sugestivnog digitalnog autoritarizma.
Tomas Piketi u svom maestralnom djelu „Kapital u 21. vijeku“ govori o strašnoj koncentraciji bogatstva u rukama jednog postotka bogatih naspram devedeset devet odsto siromašnih. Kaže da je danas raspodjela društvenog bogatstva značajno nepravednija naspram stanja pred početak Francuske buržoaske revolucije krajem 18. vijeka. Gromopucatelna najava razvoja i upotrebe vještačke inteligencije i sve veća kontrola građana - nezamisliva do prije samo dvije-tri decenije - svešće nas na ljudski mravinjak. Naravno, osim onih vladajućih jedan posto. Da li je ovo početak kraja demokratije i preludijum u nekakav treći svjetski rat radi svjetske dominacije?
Ovo su planetarni problemi. Mi imamo previše svojih, domaćih ili uvezenih. Sa ovom količinom političkih šibicara, klovnova, lažova, idejnih i identitetskih transformersa ne gine nam propast. Ne postoji način da u uslovima digitalnog autoritarizma, hipnoze masa i nevjerovatne lakoće kojom istok i zapad manipulišu sa nama, demokratski dođemo do ,,zelene grane demokratije“.
Mi moramo snažnim građanskim otporom i demonstracijama, ali bez demagogije i bolesnih karijerističkih ambicija pojedinaca izraziti neprihvatanje ponižavajućeg ignorisanja naših prava, naše bitnosti, čak i našeg postojanja. Odlučno i dostojanstveno.
Ili, u suprotnom, da čekamo nove vladine funkcionere bez ijednog Crnogorca, mirno i ljubazno, kao što kurve čekaju mušterije u bordelu. Ne bi trebalo da slijepo slušamo mišljenja ni Timonijea, Rajnke ili Eskobara, a ni Lavrova, ni Putina, ili Vučića, njegovog piona. Svi bi nas oni utrpali u „Otvoreni Balkan“, a to vam je kao ona Mala Antanta pred Drugi svjetski rat. Znamo dobro: Češka je okupirana uz prećutnu saglasnost saveznika, Jugoslavija raskomadana i pokorena, Rumunija pokorena i okupirana, a lukavi Bugari su dobili balkanske mrvice za izdaju Antante i podršku Vermahtu...
U četvrtoj knjizi Embahada od Miloša Crnjanskog možete pročitati izvode iz poslije rata objavljenih diplomatskih dokumenata i prepiske, koji odišu nevaspitanom kolonijalističkom nadmenošću i bezobzirnošću prema nama. Krivicu za to snose i špijuni, prevrtljivci, šibicari i arlekini iz Kraljevske vlade u Londonu. Ta sudbina, bojati se, danas je predviđena za Makedoniju, Kosovo, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Eto, možda nas ne pokore vojnom silom, nego Srbiji dozvole „anšlus“ Crne Gore kao što su Hitleru dozvolili „anšlus“ Austrije 1938. godine. Kako imadosmo prilike vidjeti iz imbecilne izjave predsjednika Milatovića, on nalazi analogije između dva gore pomenuta anšlusa, i vjerovatno ne bi imao ništa protiv. A ni Spajke ni njegova kamarila, zasigurno...
Pustimo ove uglađene propagandne gluposti sajber kolonijalizma i izlizanog i degenerisanog liberalizma, kojima nas obasipaju svaki dan. Istorija je učiteljica života, i kad joj još dodamo Ničeov uvid o vječnom vraćanju istog, onda dolazimo do predestinirane, odnosno do predodređene sudbine naroda.
Izlaz iz paklenog kruga političke predestinacije za slobodne ljude jedino je u otporu i pobuni. Mi smo krvavo odbranili slobodu u Drugom svjetskom ratu, nijesmo poslije toga dozvolili da nam komadaju antifašističku zemlju; godine 1948. rekli smo ,,Ne“ Staljinu, a 1961. godine u Beogradu osnovali Pokret nesvrstanih i rekli ,,Ne“ Zapadu. I da nas danas prodaju Joko Ono, Brat Abaz, Pipun, Jakov i Spajke?
Pa, ako smo kadri da zaboravimo što je značio 13. jul, onda će sve biti zasluženo, naročito ako većina građana-patriota razmišlja u stilu: jebeš otadžbinu, hajmo na plažu.
