„Imala sam 16 godina kada me je prijatelj moga oca odvezao u šumu (više puta me je vozio, svi smo imali povjerenja) i silovao. Nikome nisam rekla, moj se otac i dan danas druži sa njim. Majka mi je rekla, kad sam nakon mnogo godina skupila hrabrost da kažem, da sam sama pristala na to. Dvadeset godina mi je trebalo da sama sebi priznam što se desilo i još uvijek ne znam kako da se nosim sa tim. Najradije bih vikala na glas svima, ali štitim one koji mene nisu znali, ja bih znala da se nosim sa tim. Ali znam da oni ne bi - majka, otac, sestra. Inače sam kasnije bila u vezi sa dečkom koji me je zlostavljao svakako, sve iz uvjerenja da nemam gdje“...
Ovo je samo jedna od četrdesetak ispovijesti žena, žrtava silovanja i seksualnog zlostavljanja iz Crne Gore i nekoliko njih iz regiona koje su svoju mučnu sudbinu podijelile sa drugima na Instagram profilu aktivistkinje i influenserke Nataše Kovačević, nakon što je pružila podršku žrtvama silovanja, ponukana ispoviješću glumice iz Srbije Milene Radulović i Ive Ilinčić o seksualnom nasilju koje su doživjele u glimačkoj školi Miroslava Aleksića. On je uhapšen, a iz dana u dan raste broj žena koje su ohrabrene svjedočenjem Radulović i Ilinčić odlučile da progovore o užasima koje su doživjele u njegovoj školi.
Muka
- Taj primitivni pećinski stav da kučak ne ide za kučkom dok ona ne mahne repom uključuje stigmu žrtve. Transfer odgovornosti sa predatora na žrtvu kroz te osude jedan je od glavnih razloga prećutkivanja. Drugi je nepovjerenje u institucije sistema – kaže Kovačević za Pobjedu, komentarišući odnos društva prema činu silovanja i prema samoj žrtvi, uz konstataciju da patrijarhat doprinosi stigmatizaciji.
Činjenica da su se žene obratile njoj, rezultat je, ističe naša sagovornica, povjerenja koje je izgradila svojom aktivnošću i posvećivanjem publici koja je prati.
- Zato što se bavim opštom dobrobiti, a ne sniženjima patika i nagradnim igrama. Zato što sam umjela da saslušam i zaštitim njihove tajne... Zato što kada sam izgubila dijete ogolila sam svoj bol pred stotinu i više hiljada ljudi. Pokazala sam da im vjerujem. Samo su mi uzvratili – naglašava Kovačević.
Žene koje su joj se obratile nijesu tražile ništa, samo da ih sasluša.
- Osjetile su olakšanje rekavši svoju muku. Nijesam ih okrivila. Nijesam ih ispitivala. Samo sam bila tu za njih – dodaje ona.
„Izlazila sam sa momkom 9 mjeseci i iz nekog svog principa nisam imala nikakve seksualne odnose sa njima. Iz nekih razloga odlučila sam da nakon devet mjeseci raskinem sa njima na lijep način. On je mene pozvao da se vidimo jedno veče u parku, došla sam. Pričali smo i počeo je da me ucjenjuje, tražio je od mene da ga oralno zadovoljim što sam ja odbila. Nakon toga fizički me je prisilio i snimio. Uzela sam telefon i obrisala snimak, međutim snimak je ostao u aplikaciji za obrisane snimke i slike. Ja sam plakala i vrištala a on se smijao i govorio kako je to bila jedna neslana šala. Otrčala sam kući i to prećutala svojim bližnjima. Kada sam sjutra otišla u školu svi su imali taj snimak. Užasno sam se osjećala i odlučila da ga prijavim. Prošlo je već godinu dana od kako se sudimo, nisam ga od tada vidjela a on i dalje stoji iza svoje izjave da on to nije uradio“ – podijelila je svoje iskustvo sa Kovačević jedna mlada djevojka.
Psihološkinja i psihoterapeutkinja u edukaciji Milica Krivokapić objašnjava da o seksualnom nasilju nije lako govoriti, ali da su žene, podstaknute istupanjem glumice Milene Radulović, sada dobile potrebu da sa nekim podijele svoju priču.
- Da bi osoba progovorila o iskustvu zlostavljanja potrebno je da se osjeća bezbjedno i osnaženo. Da vjeruje da neće biti ismijana, okrivljena, omalovažena i dodatno traumatizovana zbog toga što joj se dogodilo – kaže Krivokapić za Pobjedu.
Posljedice
Inicijativu Nataše Kovačević da pričaju o svojim traumatičnim seksualnim iskustvima pozdravila je i izvršna direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević koju ne iznenađuje veliki broj poruka i ispovijesti. Ističe da su takvi lični primjeri važni, jer ohrabruju žrtve da prijave ili čine da shvate da nijesu jedine kojima se takve stvari dešavaju.
- Mi koji se dugo bavimo ovim problemom znamo da broj poznatih i prijavljenih slučajeva predstavlja samo vrh ledenog brijega, da je broj žrtava seksualnog nasilja mnogo veći, ali da se ono ne prijavljuje zbog stigme koja prati ovu vrstu krivičnog djela ili straha od posljedica – objasnila je Raičević za Pobjedu.
U prilog njenoj tezi ide i ispovijest žene koju je kao djevojčicu zlostavljao blizak rođak, o čemu nikada nije progovorila.
„Moj brat od strica koji inače živi sa nama u dvorištu u odvojenoj kući, zimi kada bismo odlazili kod bake, on i ja smo spavali zajedno u sobi, svako na svom krevetu. Kada bi mislio da sam zaspala, otkrivao me je, dodirivao stopala, ljubio ih, par puta sam osjetila njegov polni organ, dodirivao mi je grudi i polni organ. Pravila bih se da spavam, iako sam zapravo bila budna. Nisam željela nikome da kažem, jer sam mislila da bi svi mislili da lažem i da ne govorim istinu. Dan danas o tome ćutim, samo da ne bi ispao skandal“, napisla je ona na Instagram profilu Nataše Kovačević.
Jovana Hajduković iz „Sigurne ženske kuće“ kaže da posljedice silovanja prevazilaze nanesene fizičke povrede, kojih u velikom broju slučajeva nema.
- Ono što ostaje je nastavak života sa osjećanjem izgubljenog povjerenja, krivice, straha, bespomoćnosti, nedostatka podrške i izolacije – objašnjava Hajduković za Pobjedu.
Kategorična je da ne postoji ispravan ili pogrešan način reagovanja na bilo koje traumatsko iskustvo.
- Kako god da se osoba ponaša ili osjeća nakon preživljenog seksualnog nasilja ona ima pravo na to, jer je u tom trenutku za nju to jedino ispravno i normalno – ističe ona.
„Sa 17 godina sam silovana od strane brata od strica. Vraćala sam se iz škole bila je noć, druga smjena. Brat koji inače živi par stotina metara od moje kuće to veče je naišao autom i rekao da te pebacim do kuće da ne ideš pješke, ja rekoh važi i ušla sam u auto. I svoju sudbinu zapečatila. Ne znajući šta će mi se dogoditi ja sam sjela, vozio je ali ne u pravcu kuće, i pitam ga đe je ovo đe idemo, i onda on govori konačno ćeš biti moja. Sledila mi se krv u žilama, strah koji sam tada osjetila me paralizovao. Nisam mogla u tom momentu da razmišljam, kako da se odbranim, tačnije snage nisam imala bio je jači od mene. Poslije toga mi je prijetio ubiću te, svi će te osuditi, reći ću da si ti mene namamila. Još jednom me je presreo i primorao“, opisala je svoje surovo životno iskustvo silovana žena.
- Za prevazilaženje ove vrste traume obično je potrebno vrijeme i specijalizovana stručna pomoć, koja je mnogim ženama nedostupna. Uvijek je važan individualni pristup u skladu sa potrebama te osobe i ozbiljnošću posljedica – smatra Maja Raičević.
Da iskustvo seksualnog nasilja utiče na sve segmente života, način razmišljanja i percepciju sebe i svijeta, upozorava Milica Krivokapić.
- Osoba može biti sklona da se izoluje i povlači, da ima napade agresije ili da razvije samodestruktivna ponašanja, koja mogu dovesti i do samoubistva – objašnjava ona.
S kolikim teretom život nastavljaju žrtve seksualnog nasilja pokazuje i svjedočenje žene koja je bila žrtva prije nego je krenula u školu i koja je napisala da i danas živi sa osjećajem krivice.
„Kad sam bila jako mala (predškolski uzrast) moji rođaci koji su tada već bili momci u pubertetu su koristili svaku priliku te me tjerali da gledam filmove za odrasle, samozadovoljavali su se ispred mene, te me mazili izlučevinama, dirali su me, gurali prste. Najtragičnije mi je to što je moja majka sve to primjećivala i znala ali nije ništa poduzimala jer nije imao ko da me čuva dok je ona na poslu. Cijeli život krivim sebe zbog tih gnusnih radnji jer logično kada neko tvoj najbliži zna i ne reaguje onda misliš da se to treba dogoditi, da je to normalno“.
Krivica
Sramota, stid, strah i osjećaj krivice, objašnjavaju naše sagovornice, glavni su razlozi za neprijavljivanje seksualnog nasilja, a prati ih i uvjerenje žrtava da im niko neće vjerovati.
Raičević ističe da neprijavljivanju doprinosi i nepovjerenje u sistem zaštite kao i strah da bi prijava naškodila porodici i bližnjima.
- Osim toga, niko ne želi da ga posmatraju kao žrtvu. Naša kultura to poistovjećuje sa slabošću, a slabost se ne toleriše – dodaje ona.
Prema iskustvu koje ima sa žrtvama seksualnog nasilja one najčešće krive sebe, a, kako kaže, nije teško razumjeti zbog čega je to tako.
- U našoj kulturi preovladava stav da je žena kriva kada joj se tako nešto dogodi. To vidimo i sada po brojnim komentarima na društvenim mrežama. Kada izgovorimo ili napišemo stvari poput „nije smjela tako da se oblači“ ili „zašto je išla na tu zabavu“, „zašto nije prijavila“ mi pronalazimo razlog da okrivimo žrtvu – kazala je Raičević.
Zašto žene ćute o seksualnom zlostavljanju razlog je, prema riječima Milice Kovačević, i to što kao društvo još nijesmo izgradili nultu toleranciju na zlostavljanje, a što se, dodaje ona, vidi u primjeru žena koje su sa Natašom Kovačević podijelile svoje iskustvo i koje se i dalje ne osjećaju dovoljno osnaženo da o tome govore pred bliskim ljudima ili institucijama.
„To je bilo kada sam krenula u prvi srednje. Bila sam obična djevojka sa sela nisam ni znala šta znači seks. Upoznala sam momka koji je bio par godina stariji, neko vrijeme smo se dopisivali ali nismo se vidjeli. Jedno jutro kad sam dolazila u školu dočekao me je na mostu i rekao da malo popričamo. Nikada nisam ni slutila jer se činio normalan i dobar, čak je bio vojno lice. Kada smo sjeli u auto da pričamo zaključao je vrata i tu je sve krenulo. Opirala sam se, pokušala da vrištim ali džaba. Prošlo je skoro pet godina ja i dalje ćutim. Sestra i momak znaju uz mene su, podržavaju me ohrabruju ali roditeljima i dalje ne smijem reći jer biće da sam ja kriva. Imam noćne more i često mi se vraćaju te slike“, svjedočenje je jedne djevojke.
Problem sa kojim se žrtve suočavaju je i nepovjerenje, saglasne su naše sagovornice, a Maja Raičević upozorava da je nekad i bliskim osobama lakše da okrive žrtvu nego da povjeruju u seksualno zlostavljanje, posebno ako je, kaže, zlostavljač bliska i poznata osoba.
Psihološkinja Milica Krivokapić ističe da je sistem podrške od izuzetne važnosti za oporavak žene koja je doživjela seksualno nasilje.
- Odgovornost za nasilje uvijek pripada nasilniku i ne postoji nijedna moguća okolnost ili ponašanje žrtve koje bi minimalno moglo opravdati nasilje – kategorična je Krivokapić.
A da institucije ne reaguju kako treba svjedoči i ispovijest jedne Nikšićanke.
„Kad sam počela studije 18g, Nikšić, lik me je napao u liftu, 15h popodne. Kupila sam hljeb, idem kući, trenerka eto do grla. Deseti sprat nikad kraja. Čučala sam, vrištala, udarala, hvala bogu vrata se otvoriše. Sem traume može da se kaže nije mi uradio ništa drugo. On drži vrata lifta i čeka moju reakciju. Uletim kod komšinice u stan. Vode me u policiju, prvo pitanje policajca je bilo: šta te imali na sebi? Tuga. Osjetila sam se kao da sam došla kod saučesnika“ – napisala je ona.
Da iskustvo žena koje su prijavile nasilje institucijama nije ohrabrujuće, ukazuje i Jovana Hajduković.
- Proces prijave seksualnog nasilja i svako dalje svjedočenje često su doživljeni kao oblik ponovne viktimizacije. Pitanja koja im postavljaju, žene opisuju kao neprijatna i osuđujuća – objašnjava Hajduković i dodaje da su ti postupci dugotrajni i iscrpljujući.
To su i neki od razloga žena koje se za pomoć obraćaju „Sigurnoj ženskoj kući“, jer, kaže Hajduković, procjenjuju da ne bi dobile adekvatnu zaštitu i podršku i smatraju da bi naišle na osudu i nepodobno ispitivanje u institucijama.
Podaci
Da se žrtve teško odlučuju da prijave seksualno nasilje potvrđuju i podaci koji su nam dostavljeni iz Uprave policije, a prema kojima je u prethodnoj godini registrovano deset krivičnih djela silovanja.
Objašnjavaju da su u slučajevima seksualnog nasilja angažovani službenici koji su posebno osposobljeni za postupanje sa žrtvama, te da su prolazili obuke i treninge.
- U praksi, u većini slučajeva, izjave od žrtava seksualnog nasilja uzimaju službenice policije, baš zbog višeg senzibiliteta u radu, ali i lakšeg ostvarivanja povjerenja sa žrtvama nasilja – saopštili su iz Uprave policije.
U slučajeve maloljetnih žrtava seksualnog nasilja uključuju se organi starateljstva i službenici Centra za socijalni rad.
Podrška žrtvama silovanja posljednjih dana u fokusu je društvenih mreža, pa je i studentkinja Jelena Radulović na svom Fejsbuk profilu podijelila anketu pozivajući sve koji su doživjeli bilo koji vid seksualnog nasilja da podijele svoju priču. Već u prvih dva sata upitnik su popunile čak 52 žene.
Kampanja, koju su motivisale dvije žrtve silovanja iz Srbije, ne staje i svakodnevno je podržava sve veći broj javnih ličnosti koje u svojim objavama pozivaju i ohrabruju osobe sa iskustvom seksualnog nasilja da prijave nasilnike.
Neophodan čvrst odnos roditelja sa djecom
Psihološkinja Milica Krivokapić objašnjava da nasilnik ima potrebu da pokaže nadmoć, a što je žrtva mlađa to je veća vjerovatnoća da će je procijeniti kao „laku metu“, zbog čega je od ključne važnosti da dijete ima čvrst odnost sa roditeljima.
- Od ključnog je značaja da djeca nauče da čuvaju svoje granice, kao i da roditelje/staratelje doživljavaju kao oslonac, koji će im u svakoj situaciji pružiti zaštitu, ljubav i sigurnost – ističe Krivokapić.
Upozorava i da dijete nekada neće biti u stanju da govori o iskustvu zlostavljanja, zbog čega je potrebno pratiti na koji način se igra, reaguje na druge ljude i određene teme poput nasilja, prijetnji i slično.
Jovana Hajduković skreće pažnju na prevenciju i edukaciju, za koju kaže da treba da počne još od vrtića.
- Ono na šta je potrebno obratiti pažnju jeste kontinuirani rad na podizanju svijesti javnosti o učestalosti i karakteristikama seksualnog nasilja nad ženama i djecom, kako bi se razbijale predrasude i vjerovalo osobama, te ohrabrila djeca da progovore o svom iskustvu – kazala je ona.
Nasilnici gotovo uvijek poznati žrtvama
Nasilnik je, saglasne su naše sagovornice, gotovo uvijek osoba koju žena dobro poznaje – član porodice, intimni partner, školski drug, komšija, rođak.
Ukazuju i na to da je silovanje čin koji je gotovo uvijek dobro osmišljen i isplaniran, a ne odraz afekta, kao i da se ne može govoriti o tipičnom profilu počinioca seksualnog nasilja.
- Postoje počinioci seksualnog zlostavljanja djece, počinioci prema odraslim osobama, najčešće ženama, a ima i maloljetnih osoba koje vrše seksualno nasilje – objašnjava Maja Raičević uz napomenu da se ove kategorije međusobno ne isključuju.
Jovana Hajduković dodaje da su nasilnici često ugledni, bogati i moćni ljudi.
- Nijesu alkoholičari, beskućnici ili osobe sa mentalnim poremećajima i ne mogu se prepoznati po specifičnom ponašanju – ističe ona.
