Hrvatsku proteklih dana trese groznica uzrokovana pravosudnim virusom nekolicine različitih dovršenih procesa u čak tri države, a koji će svakako imati velike posljedice na društveni život u ovoj zemlji.
I to svaki od njih zasebno, premda nipošto ne treba zanemariti aktualni, žestoki kumulativni efekt sviju njih zajedno.
Dani velikih presuda: Prvo je u mađarskom gradu Kapošvaru na bezuvjetnu zatvorsku kaznu od 11 mjeseci, zbog prometne nesreće u kojoj je poginulo dvoje ljudi, u srijedu pravosnažno osuđen potpredsjednik hrvatske vlade Radimir Čačić.
Potom je Haški sud u petak donio konačnu oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, u procesu po tužbi za ratne zločine u akciji "Oluja" 1995. godine.
Na koncu, idućeg utorka očekuje se presuda Ivi Sanaderu na Županijskom sudu u Zagrebu, za prvo u nizu suđenja tome bivšem hrvatskom premijeru, ono u kojem ga se tereti za primanje mita u aferama oko Hypo banke i Ine, odnosno MOL-a.
Očekivano, najveću pažnju privukla je haška presuda Gotovini i Markaču, uoči koje se gotovo nitko u Hrvatskoj nije usudio predvidjeti po njih tako povoljan ishod. Euforija koja je uslijedila teško se dade mjeriti sa sličnim reakcijama ovdašnje javnosti u novijoj njezinoj povijesti. Zanimljiv je bio moment kada je specijalno angažirani avion Predsjednika RH sletio s generalima na zagrebački aerodrom i prišao centralnoj zgradi, da bi ga šmrkovi iz više okupljenih vatrogasnih kola uzeli – tko zna zašto – polijevati vodom.
Preokret u Hagu: Dvojica generala bili su tuženi ponajprije za udruženi zločinački poduhvat s ciljem etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske, za prekomjerna granatiranja nekoliko gradova, kao što su Knin i Gračac, te za pojedinačne zločine nad srpskim civilima, koji su uslijedili nakon oslobođenja dotad okupiranih krajeva. Nakon prvotne presude u kojoj je Ante Gotovina dobio kaznu od 24 godine zatvora, a Mladen Markač 18 godina, uglavnom se pretpostavljalo da će žalbeni postupak uroditi potvrdom te odluke, ili neznatnim smanjenjem kazne.
Ali, zaboravilo se pritom na kakvim je dvojbenim osnovama počivala sama optužnica, u čijoj strukturi danas valja tražiti uzrok za konačnu oslobađajuću presudu, povrh angažmana skupog međunarodnog tima generalskih branitelja. Tužilaštvo Međunarodnog tribunala, naime, očito je zinulo daleko više negoli je bilo u stanju odgristi, a za donošenje takvog zaključka doista nije potrebno biti pravni stručnjak.
Kako dokazati zločinčki poduhvat: U činjenicu da su u samoj "Oluji" i u tjednima nakon nje počinjeni brojni zločini u vidu ubijanja više stotina civila, te pljačke i paleži njihove imovine – ne može biti nikakve sumnje! Problem je, međutim, to što je tužilaštvo iz nekog razloga odlučilo baš na primjeru ove dvojice generala dokazati tezu o integralnom, državno-političkom krimenu organiziranja etničkog čišćenja u vidu progona Srba, a bez dovoljno čvrstih, dokumentiranih dokaza za to.
Ključni materijal kojim su raspolagali bio je transkript tzv. Brionskog sastanka.
U prepisima tonskih snimaka s tog skupa, održanog uoči "Oluje", čiju vjerodostojnost neki dovode u pitanje – mada prilično neuvjerljivo – prema Haškom sudu ipak nema nepobitnih uporišta za održanje teze o zločinačkom cilju akcije. I drugo, a ne puno manje bitno: ako su pojedini akteri sastanka danas već pokojni - kao što su Franjo Tuđman i Gojko Šušak - to Gotovina i Markač svakako nisu jedini dosad preživjeli. Živ je čitav niz drugih generala s popisa sudionika, pa se nameće pitanje zašto se nije sudilo i njima, ili nikome.
Ukoliko temelj državnog zločina, i njegov ključni dokaz, dakle, leži u baš tom okupljanju i dogovoru, a ne tek u počinjenom nedjelu, onda ni odgovornost ni krivnju ne treba pripisivati samo dvojici viših izvršitelja preuzetog zadatka. Nego se inkriminacija mora odnositi na sve njih, odnosno, na sve one koji su imali važnu političku ili vojnu funkciju, ili obje zajedno, a to su bezmalo svi s rečenog popisa.
Greške tužilaštva: Ali, bit će da se tužilaštvo odviše lakomisleno zaletjelo, nastojeći koncentrirati svu političku krivnju na račun dvojice istaknutijih operativaca s terena. I, kao što često biva, takva se taktika na kraju pokazala zapanjujuće diletantskom. Napuštajući sigurno tlo izravno dokazive, realno osnovane konstrukcije, oni su krajnje neoprezno prešli u područje simboličkog, a tome u pravosuđu nema puno mjesta.
Druga slaba točka optužnice tiče se dokazivanja toga kako su generali na terenu sudjelovali u etničkom čišćenju, za koje se i dalje može vjerovati da ga je u praksi bilo – što se tiče ovdje potpisanog novinara, tu nakanu još više potvrđuje kasnije državno opstruiranje povratka Srba. O krivnji samog srpskog rukovodstva za egzodus, da i ne govorimo. Ali, na sudu je potreban i uvjerljiv dokaz o ratnoj provedbi konkretnog plana, naročito kad se sudi određenim pojedincima.
To je ujedno bila godinama najčešće isticana dubioza suđenja: prekomjerno granatiranje, pri čemu se izbor sveo na 65 artiljerijskih hitaca s prevelikim odstupanjem udara od vojnih ciljeva, utvrđenim međunarodnim ratnim pravom. Tužitelji su posegnuli za alternativnim standardom, dvostruko kraćim od uobičajenog a nisu imali rezervnih argumenata, pa je broj inkriminiranih projektila spao na njih svega 13.
Zahvaljujući prvenstveno propustima tužilaštva, generali su oslobođeni, i potvrđen je obrambeni te oslobodilački legitimitet "Oluje", dok je u drugi plan palo mišljenje suda o tome da Gotovina i Markač jesu poduzeli nešto mjera kako bi spriječili pojedinačne zločine nad civilima, ali nisu poduzeli dovoljno da bi spriječili njihovu eskalaciju, onda kad su već bili registrirani. Oni su ipak u pritvoru proveli sedam, odnosno pet godina, a nije realno očekivati da bi pri utvrđivanju krivnje za taj dio priče dobili višekratno teže kazne, imamo li na umu dosadašnju praksu Haškog suda.
Zločin bez kazne: I tu nam se zapravo ispostavlja nimalo apstraktno pitanje svih pitanja, a koje ostaje nakon spomenute euforije većeg dijela hrvatske javnosti: tko će odgovarati za onolike pobijene srpske civile, sad kad se tužilaštvo pokazalo nesposobnim postaviti osnove za rješavanje tog problema?
Upućivano je to pitanje otvoreno, nakon oslobađajuće presude, i u Hrvatskom saboru i u vrhu hrvatske vlade, kao i od strane više ovdašnjih javnih ličnosti i nevladinih udruga, no za realiziranje pravde je nužno pružiti na nj i zadovoljavajući službeni odgovor, s pripadajućim sankcijama za krivce.
Tužilaštvo suda u Hagu je slične mane već ispoljavalo prilikom suđenja za zločine počinjene nad stanovništvom, recimo, Vukovara i Dubrovnika, a gdje odrezane kazne rijetkim procesuiranim krivcima, u gotovo svim viđenim slučajevima, ne odgovaraju mjeri poduzetog nedjela. Sam tribunal, pak, u tom je smislu ovom oslobađajućom presudom više potvrdio vlastitu vjerodostojnost i neophodnu fleksibilnost. Ali, vratimo se na dug prema žrtvama: sam Ante Gotovina svojedobno je u govoru pred sudom, odbacujući krivnju, izrekao priznanje da je zločina u "Oluji" nad Srbima svakako bilo.
Florans Artman (Florence Hartmann) , bivša portparolka tužiteljstva u Haagu, ovom je prilikom također izjavila kako sud nije presudio da zločina uopće nije bilo, nego je vjerodostojno zaključio da su za dotične zločine terećeni pogrešni ljudi. To valjda znači da oni drugi – ako su živi, jasno – i dalje mogu biti privedeni na sud; i to ne samo kad je posrijedi "Oluja", nego i prethodne godine rata. Također, ne samo kad je posrijedi hrvatska strana, nego i ostale u tadašnjem ratu, ili ratovima na području ranije pripadajućem SFR Jugoslaviji.
Kako sad podsjeća hrvatska nevladina udruga Documenta, osvrćući se na oslobođenje Ante Gotovine i Mladena Markača, rijetki su zločini hrvatske strane u "Oluji" došli pred sud – neki procesi još i traju, u samoj Hrvatskoj – ali je i dalje pred nama tragičan niz nesankcioniranih zločina u mjestima Golubić, Gošić, Varivode, Mokro Polje, Komić, Glina, Dvor, itd. To poglavlje nipošto nije zatvoreno ovom presudom.
Čačićev i Sanaderov trag: A što se tiče ostalih procesa ovih dana, konačno, da ne zaboravimo na njih, mimo priče o ratnim zločinima – pravosudna sudbina Čačića i Sanadera ostavit će na Hrvatsku također izuzetno puno traga.
Radimir Čačić bio je do neki dan neprikosnoveni autoritet u vladi, osobito za nametanje ključnih mjera smanjivanja radničkih i socijalnih prava. Budući da je aktualna vlast prihvatila takvu strategiju pri ulasku prezadužene Hrvatske u EU, on će joj bez daljnjeg izrazito nedostajati u provedbi. To ne znači, nažalost, da će ona od njih odustati, no znači da će se sama znatno više namučiti.
Ivo Sanader jedna je od središnjih figura koje su prethodno dovele Hrvatsku u takav katastrofalni položaj. Sudi mu se, ovom prilikom, za višemilijunsku korupciju, u što je navodno upletena i Mađarska, posredstvom tamošnje naftne kompanije MOL. Mnogi danas pretpostavljaju da je dokazni postupak nad Sanaderom – za Mađare nepovoljan - prouzročio i težu kaznu za Čačića na drugostupanjskom suđenju; taj vladin potpredsjednik bio je na nižoj instanci suđen tek uvjetno.
S druge strane, postoje - i medijski su već opisane vrlo uvjerljivo - indicije da se Sanaderu sada pakuje više nego što ga na pravdi boga sljeduje. I to u nastojanju da se pospremanjem njega u zatvor – tužilaštvo zahtijeva 15 godina – odmakne krivnja s drugih protagonista epohalne pljačke koju je on ipak predvodio, a ne jedini i sudjelovao u njoj.
Gotovo svi ostali i dalje su na slobodi, neki su se prometnuli u tzv. svjedoke-pokajnike, a neki su i dalje na vlasti, na ovaj ili onaj način. Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, recimo, koji je poznat po sklonosti da najkrupnije predmete drži u ladici - sve dok se oni kojih se to tiče ne nađu na silaznoj putanji, u padu s viših pozicija moći.
Tako bi se u utorak moglo desiti da se, uz postizanje pravde, simultano počini nova nepravda. Baš kao što je slučaj i s oslobađanjem hrvatskih generala, koje među hrvatske Srbe – ma gdje da bili – s razlogom unosi novu dozu nespokoja. To nije niti može biti zalog ičijoj sreći, pa se doima kako bi oni vatrogasci s početka ovog teksta, i s kraja generalske avanture – a kojima bolju funkciju ne znamo - trebali svejednako i ubuduće nastaviti gasiti žar i hladiti glave.
Igor LASIĆ
