Državni interes Crne Gore – očuvanje ustavne i građanske države, zaštita stvarno ugroženog nacionalnog identiteta crnogorske nacije i afirmacija istinskog, a ne spinovanog ili fingiranog evropskog puta – ne predstavlja pitanje političkog izbora, već trajnu obavezu odgovorne državne i društvene borbe.
Borba protiv asimilacije i ugnjetavanja Crne Gore i Crnogoraca ne može se voditi kroz partijske kalkulacije, oportunizam, bojažljivost i povlačenje pred kontinuiranom agresijom Crkve Srbije i njenih političkih eksponenata, vazala režima u Beogradu i Moskvi. Takav pristup nije ni politički racionalan, ni društveno zdrav, ni istorijski opravdan.
29
Ako hoćemo i ako možemo, dužni smo da, naučnim, stručnim, pravnim i političkim sredstvima, učinimo sve kako bi se pred Carigradskom patrijaršijom izdejstvovao tomos o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Ne pričam o kadrovskim pitanjima, koja su u ovom kontekstu irelevantna, već o pitanju opstanka Crne Gore, kao i etničkih i nacionalnih Crnogoraca.
U tom smislu, obaveza je svih crnogorskih rodoljuba da danas i ubuduće, zajedno i jednodušno, djeluju kako bi se, kanonskim, pravnim i političkim putem, legitimno okončala diskriminacija i ugnjetavanje.
Mi, Crnogorci, koji ne priznajemo legalnost i legitimnost nasilne aneksije i okupacije Crne Gore iz 1918. godine, niti tada, okupatorskom silom, nametnutu Crkvu Srbije kao istorijsku ( jer ona to u Crnoj Gori nije bila do 1920) osjećamo se (ne ugrožavajući i ne vrijeđajući druge) ne samo kao građani drugog reda, već kao narod koji objektivno živi pod velikosrpskim klero-nacionalističkim aparthejdom.
Zato je naša obaveza da, dogovorno i realno, pronađemo bolje i pravednije solucije kako bismo ostvarili ljudska prava koja su nam davno oteta i zgažena.
