U pogovoru svog Molitvenika Božidar Vuković Podgoričanin je zapisao da je otčestva ot zemlje Dioklitskije. Njagov štampar Pahomije u predgovoru Psaltira navodi da je ot ostrov Dioklitijskago jezera.
Odmah vrijedi konstatovati ono što je bitno - na ovakvo izjašnjavanje, ni Božidara Vukovića Podgoričanina, ni štampara Pahomija, niko nije prisilio. Izjavili su to svojom voljom. Vjerujemo da je ključni motiv bio ponos na ono što je država Duklja ostavila kao trajan pečat tokom svoga postojanja.
Iako su to učinili početkom XVI vijeka, kada je već bio ustaljen naziv Crna Gora, oni nijesu zaboravljali gdje im je prađedovsko ognjište i šta je njegova prva iskra. Кratkim određenjem svog porijekla, ni Vuković, ni štampar Pahomije, nijesu propustili priliku da ukažu na vertikalu istorijskog hoda svoje domovine, koja je počinjala sa Dukljom, koja je nastala na teritoriji koju su naseljavala i na kojoj su živjela ilirska plemena, sa kojima su se Sloveni miješali i orođavali uvodeći ih u svoj civilizacijski krug.
U naizmjeničnim uticajima Ilira i Slovena, Sloveni su prihvatili ime Duklja i Dukljani, koje je izvedeno prema imenu grada, koji je nazvan po ilirskom plemenu Dokleati. Egzistencija Duklje nastavljena je sa Zetom, koju je naslijedila Crna Gora.
Iako postoje istorijski izvori koji govore o Duklji i njenim stanovnicima koji su zbacili vlast Romeja i postali samostalni, o njenim vladarima – arhontima, kneževima, kraljevima, te o njihovim pečatima, osvajanjima, ženidbama... postojanje Duklje i njene tradicije, nije bilo valorizovano na način koji bi danas predstavljao čvrst temelj u razumijevanju hiljadugodišnje tradicije državnosti, koju tako često pomenemo i prizovemo u pomoć. Jasno to pokazuju i neke istorije Crne Gore koje su nastajale u XIX vijeku. Podsjećanja radi, o Crnoj Gori je u XIX vijeku nastalo šest istorija, od kojih je svaka, na svoj način, vidjela njen istorijski hod, njenu genezu, iskon, njena izvorišta i ishodišta. Кratka istorija Crne Gore mitropolita Petra I objavljena je 1835, dok je Ruvarčeva Montenegrina objavljena 1899. godine. Između njih su stali svi ostali istoriografski vezovi i sve se to desilo u rasponu od 64 godine. Autori tih knjiga malo su govorili o Duklji.
Zašto je ono čime bi se drugi narodi ponosili, izbjegavano da bude javno kazano, posebna je priča koja zahtijeva i dužu elaboraciju.
Nju ćemo ostaviti za neku drugu priliku i samo kratko reći da stavljanjem tog pitanja u kontekst nepostojanja kulturne politike, koja utiče na izgradnju kulturnog identiteta, lakše možemo razumjeti zašto je to bilo tako.
Napredak nije puko popravljanje prošlosti; on je neprekidno kretanje prema budućnosti, kaže pisac Halil Džubran. Prošlost je, između ostalog, ta koja utemeljuje identitet i njoj se uvijek mora davati posebno mjesto. Toga je, po svoj prilici, bio svjestan i vizantijski vladar i istoriograf – Кonstantin Porfirogenit.
Od toga da li je neko Dukljanin ili neko drugi, on je imao najmanju korist, ali pristupajući nepristrasno i bez opterećenja, on je pisanim tragom o Duklji, koji je ugaoni kamen i lična karta tradicije koju pominjemo, pokušao da ukaže na njenu osobenost.
Кao svjedok istorije, on jasno razlikuje južnoslovenske narode i uočava da su Srbi i Dukljani dva posebna naroda. Ipak, Porfirogenitov zapis ne čitaju jednako svi istoričari, ali ga obavezno pominju kada se povede riječ o dukljanskim Slovenima.
Jedan od najpoznatijih vizantologa, Georgije Ostrogorski, pišući o Dukljanima i njihovim ustancima protiv Istočnog rimskog carstva 1035. i 1042. godine, nigdje ne stavlja znak jednakosti koji bi ukazao da su Dukljani Srbi.
Ne čini to ni srpski istoričar Relja Novaković, već vrlo objektivno gleda na realiciju dukljanskih Slovena i Slovena u Raškoj. Ni istoriografija iz zenita socrealističkog perioda nije se pretrgla da nam ojača i učvrsti kolektivni osjećaj prema Duklji.
Zalaganjem istraživača posvećenih naučnim istinama, Crna Gora je otvorila horizonte zahvaljujući kojima možemo kazati da su u posljednjih pola stoljeća otkrivene zaboravljene naslage crnogorske prošlosti, koje potvrđuju kontinuitet trajanja među gordim gorama.
A, kada se nešto potvrđuje, posebno u istorijskim traganjima, to navodi na nedvosmislen zaključak da Crna Gora ima svoj daleki početak i trajanje, tokom koga su stvoreni istorija, tradicija, kultura i jezik. U savremenim crnogorskim istorijama Duklja se navodi kao embrion iz koga se krenulo da bi se stiglo do onog nivoa za koji se može reći da već čini tradiciju.
A, čim neko ima sve navedeno, on ima i budućnost. Nju je posebno važno imati u kontekstu evropskih integracija i evropskog kulturnog identiteta koji počiva na postojanju različitih kultura, tj. Evropi kao prostoru kulturne raznolikosti.
Podržavajući takva htijenja i zahvate, kulturnoj politici koja bi vodila računa o sveukupnom kontinuitetu, valorizaciji i revalorizaciji kulturnih dobara, treba dati šansu. Sa šansom ćemo uvijek biti na dobitku, a iskra Crne Gore – Duklja, je zaslužuje.
