Kultura

Omaž Jagošu Markoviću

Pozorišna gravitacija

Skromnošću velikog genija odškrinuo je vrata čarolije, zidajući i rušeći, srećan što je stalno na novom početku, u pozorištu, “koje ima svoju gravitaciju i uvijek vodi ka pravim vrijednostima” 

Pozorišna gravitacija Foto: UGC
Tatjana Tanja Zeković
Tatjana Tanja ZekovićAutorka
Portal AnalitikaIzvor

Desila se jednom na daskama tivatskog pozorišta ljubav, a to je po riječima Jagoša Markovića posebna alhemija, nešto što se mora i ne može. 

Priču je ispričao guslar, možda je trideset upredenih, zategnutih konjskih dlaka bilo iz grive ata, koji je nosio ranjenog agu, njegovom dušom su progovorile gusle, liječeći svaku ponaosob krvavu ranu. 

Prostor za domaštavanje je otvorena razigraonica improvizacije, za taj mizansen nije trebalo ništa više od “vatre sjenokose” [1] i katarzičnih čvorova pleta naracije. U njoj je jedan Hasan i jedna žena. Dovoljno intrigantno za Getea, Puškina…

“Pišem Vam, što bih znala bolje…” 

Nije ona Tatjana. Njoj će biti upućeno «puščano pismo” zbog kojeg će lomiti vrat niz kulu, umjesto nje će pisati njen brat i sve što joj se nudi je opšte mjesto u kulturi jednog naroda, koji ne prepoznaje ličnost žene. 

Otišao je vječiti dječak pozorišta: Preminuo Jagoš Marković
19
Otišao je vječiti dječak pozorišta: Preminuo Jagoš Marković
22.09.2023 18:55
Liješević: Volim te, Jagoše moj
1
Liješević: Volim te, Jagoše moj
23.09.2023 12:29

Ostaće samo još jedan krvavi trag ljutog boja u duši, kojem je strune kroz dramatizaciju dao Ljubomir Simović, a “prostor za ulje na platnu od živih ljudi i još življih emocija” reditelj, Jagoš Marković. 

Vunderkind, koji je imao sreću da ne ostane u sjeni sopstvene slave, za kojeg je pozorište previše čarobna riječ da bi je umio nazvati imenom. 

Magija Hasanaginice, stisnute u četiri zida samice sa punim koferima snijega, somnambulnom prćijom, konjem bez konjanika, smrću kao posljednjim testamentom vjere. 

Događaje, koji slijede najavljivali su stražari svojim živim kuloarskim kozerijama, uz nezaboravne glumačke bravure, bojeći Hasanagu tamnom, masnom tintom balkanskog, bahatog, ljubomornog muža, a Hasanaginicu sefardskom tugom, prognanih, ostalih bez ognjišta. 

Jagoš je svojim potpisom podvukao metaforu Smrti za koju se Hasanaginica udaje, ne štedeći bijelu, “jer bez bele ni crna ne bi vredela” [2]

Skromnošću velikog genija odškrinuo je vrata čarolije, zidajući i rušeći, srećan što je stalno na novom početku, u pozorištu, “koje ima svoju gravitaciju i uvijek vodi ka pravim vrijednostima” [3]


[1] Njegoš “Gorski Vijenac”

[2] Đorđe Balašević

[3] Jagoš Marković, tekst Borka Golubović-Trebješanin

Portal Analitika