Čudan plebiscit tolerišu u RTCG na naizgled neukaljanom bijelom papiru: “Da li ste saglasni da se posljednja verzija Kolektivnog ugovora dostavljena od strane menadžmenta, a u koju ste imali uvid, potpiše u najkraćem roku?”. Ko li papir podmeće? Bez pečata organizatora, naziva organizacije, imena, a kamoli sličice, makar karikature. Nit logoa Javnog servisa. Kao, pošteno, na Čarapićevom predlogu zakona kojim se omogućio sadašnji upravljački kadar.
Nit luk jeo nit luk mirisao?
Potpisuje se u bifeu na dnu zgrade. Pitasmo ko postavi spornu 'artiju, ali je šankerica slegla ramenima? „Donio neko“. Nije htjela, ili nije smjela, da skloni. Mjesto za salvete, čaše, šećerčiće postade psihing podloga. Miniranja sindikalne borbe. Etički sumnjivo, zakonski definisano. Krivični propisuje zatvor za ometanje sindikalnog djelovanja. Osim ako restoransko parafiranje vodi nekom Novom sindikatu. Međusindikalni sudar je Ok.
Ali jok. Saopštenje u medijima prekjuče uputilo je na dizajnere naopake 'artije. Sestra joj se podastirala u kancelariji pomoćnika direktora. Iako se isti svečano ogradio od pregovaranja sa radnicima. Grešno pomislismo da sad direktno dogovara kontra direktoru. Jerbo je generalni, vjerovali ili ne, pregovarajući pošle neđelje omastio kako nije upoznat ili pojma nema o potpisivanju u njegovu korist. Blefirajući kako nije glavni kolektor. Kratko zavedeni i boleći, prepadosmo se Službi ljudskih resursa i svima što dijele takve informacije. Kazniće ih Raonikije čestiti? Ponadasmo se u mrvu obraza, da konačno govori istinu. Poželjesmo milost njegovim saradnicima!
Sebi u usta
Ali jadac. Sva se nježnost rasplinula jučerašnjim obraćanjem, lično potpisanim, dakle više nema „menadžment“ nego „to sam ja, Boris“, kojim se poštapa na tu, kako je rekao, spontanu inicijativu. Nema više lukavstva. Drma neki nemir. Ne rad plata zapošljenih, znamo koliko mu je stalo do njih kroz ostavke i neželjena tumbanja. Uoči okončanja brojnih sudskih procesa sve više je otvoren. I kao „u kučine“. Da oprosti pile. ‘Ita mu se toliko da se očekuje da zavrbuje ljude na štrajk. Prvi u istoriji. Menadženta protiv radnika. Zvek!
Biće zanimljivo ako ostale Sindikalne organizacije zatraže uvid u spisak od „500 zapošljenih“ što su podali vjernost menadžmentu kao uslov usaglašavanja Kolektivnog ugovora. Hoće li dozvoliti mahač tom brojkom da se objelodane „sjedači“ na dvije stolice, nevjere radničkog pokreta rad neminovnog povećanja zarade? Samo da je brže, nemaju strpljenja ni za razuman lijek zbog sporosti. Pošto para ima, kao nadoknada dugom usaglašavanju, juče je predložena 13. plata. Osim, rečeno je, menadžmentu, jer je „tajna ko stoji iza ovog pritiska na kolektiv“. Što je Raonić prećutao. Kao i njegovi mediji.
1Glas naroda potire pravila
Do tad biće dilema što sve još može „spontano“ u RTCG tražiti: da mu se duplira plata, dodijeli i veći stan kome on želi, uz auto na korišćenje. Mandat doživotno? Moratorijum na preispitivanje ugovora nelegitimne vladavine i vječnu zabranu DRI da revidira poslovanje Javnog nacionalnog emitera ako Mandić ode sa čela parlamenta, seksološku ordinaciju na šestom (đe su prostorije pod šifrom)? Ne mora pobacivati samo on. Grupa mojih kolega, da im može bit, organizovala bi da se doktorat predsjednika Savjeta proglasi 60 % ispravnim, a ako se dozvoli izvanjcima, CEDIS nek inicira vjetroelektranu na krovu, BIA i CIA postave još koju kameru u zgradi samo njima dostupnu (zli jezici vele da je to završeno). Zaokružimo očekivanjem da crkveni oci zaištu u parku ispred nekakav spomenik. S dvogledom.
Sve može. Lukavo izbalansirano. Osim da ovakav tekst, kritički raspoloženog radnika RTCG, osvane u programima koje Raonikije kontroliše.
