„Najveći problem crnogorskog državnog zdravstvenog sistema je njegova organizaciona, funkcionalna i tehnološka zaostalost“, ocijenila je u razgovoru za Portal Analitika doktorka Milena Popović-Samardžić, predsjednica Sindikata doktora medicine.
U takvom okviru, kaže ona, kada usvajate veoma retrogradne, bez vizije i znanja, zaostale dokumente — poput trenutnog Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Strategije razvoja zdravstva — efekat ostaje ograničen, pa ne očekuje, kaže, suštinski zaokret nabolje u narednom periodu.
Prečesto radimo gašenje požara, umjesto upravljanja rizikom
„U 2025. posebno su se ogolili hronično loše upravljanje i odliv kadrova, što lančano proizvodi duge liste čekanja, preopterećenost i pad kvaliteta zdravstvene zaštite. Nestašice ljekova i materijala nijesu samo finansijsko pitanje, već sistemski neuspjeh planiranja, nabavki i odgovornosti rukovodstva“, navodi dr Popović-Samardžić.
Smatra da najozbiljniji izazov godine koja je na izmaku nije bila jedna “pojedinačna kriza”, nego činjenica da sistem i dalje nema dovoljno jak mehanizam kvaliteta da na vrijeme prepozna problem, da ga pouzdano izmjeri, nepristrasno analizira i sprovede mjere čiji se efekat prati. Prečesto, kaže, radimo gašenje požara, umjesto upravljanja rizikom.
„Primjera radi, u Srbiji se ove godine sprovodi po peti put istraživanje „Istraživanje zdravlja stanovništva“ (EHIS) koje je po prvi put u 17 zemalja EU sprovedeno između 2006-2009. Crna Gora do sada nije uradila nijedno, a u više navrata nam je nuđena i finansijska i ekspersta podrška. Kada bismo sproveli ovo istraživanje prikupili bismo dovoljno informacija o zdravstvenom stanju stanovništva da se možemo porediti sa drugim zemljama EU, da možemo identifikovati glavne zdravstvene probleme u zemlji, zdravstvene potrebe populacije, analizirati dostupnost zdravstvenih usluga kao i predviđati moguće trendove zdravstvenog stanja populacije“, objašnjava ona.
Hitna potreba - analize zdravlja stanovništva, depolitizacija i profesionalizacija menadžmenta
Zato je, pojašnjava, ključni izazov 2025. bio i ostaje uspostavljanje kulture i infrastrukture kontinuiranog praćenja i unapređenja kvaliteta - standardizovana prijava i analiza neželjenih događaja, klinički ishodi liječenja, indikatori - npr. infekcije povezane sa zdravstvenom njegom, ponovljene hospitalizacije, komplikacije - redovni nadzor i brze korektivne mjere.
„Ono što mjerimo — time možemo upravljati. Bez toga, ni više novca ni nova obećanja neće sama od sebe smanjiti komplikacije, unaprijediti zdravstveni sistem niti vratiti povjerenje. Ono što je hitna potreba zdravstvenog sistema Crne Gore su analize zdravlja stanovništva, analize potreba, depolitizacija i profesionalizacija menadžmenta u zdravstvenim ustanovama, sa jasnim kriterijumima odgovornosti i mjerljivim indikatorima i rezultatima“, jasna je sagovornica Analitike.
Greške se ponavljaju jer sistem ne uči
Smrt dvoje djece – u Baru i Nikšiću – ponovo je u fokus vratila odgovornost zdravstvenog sistema, direktora ustanova i ministra. Kao epilog ovih slučajeva, zatvorena je jedna privatna klinika i uručen otkaz dvijema medicinskim sestrama.
Selektivna odgovornost je, kaže Popović Samardžić, skandalozna.
„Kažnjene su sestre i privatna klinika, dok oni koji upravljaju sistemom kao što je to ministar zdravlja, izbjegavaju posljedice. To pokazuje duboki problem kulture bez odgovornosti u samom vrhu sistema. Javnost i struka traže smislene nezavisne istrage koje uporno izostaju. Ovakav epilog - zatvorena privatna ustanova i otkazi medicinskim sestrama- izgleda “odlučno” u naslovima, ali u suštini to je izostanak ili slab odgovor kad ga ne prati ono najvažnije - dokaz da je sistem naučio lekciju i smanjio rizik da se isto ponovi“, navodi ona.
Podsjeća da je iz onoga što je javno saopštavano, uočljivo da je dominantan obrazac opet isti - saopštenja, komisije i fraze, bez jasne metodologije procjene i bez vidljivih sistemskih promjena.
32
„Crna Gora, uprkos svemu što se desilo u zadnje dvije godine za vrijeme mandata ministra Šimuna, nije uvela makar registar neželjenih ishoda po uzoru na razvijene zdravstvene sisteme koji imaju registar “never event” i razvijeno upravljanje ozbiljnim incidentima u okviru sistema zdravstva. Ti sistemi iz svojih grešaka uče, dok se kod nas greške ponavljaju jer sistem ne uči i ne ispravlja se. Naš sistem žrtvuje ljude i to one koji su najslabije karike u sistemu i bez političke podrške“, jasna je doktorka.
Najproblematičnije joj je, dodaje, upravo što se odgovornost “spušta” na najniži nivo dok kliničko upravljanje i komandna odgovornost ostaju netaknuti.
„Uzrok problema su najčešće organizacija službe, kadrovski deficit, nedostatak protokola, nadzora i obuke, opreme, broj pacijenta. Kad se proces završi s disciplinskim mjerama nad izvršiocima, to često znači da nismo uradili pravi posao, nismo identifikovali uzroke, nego smo našli krivca. U ozbiljnim sistemima, ovakvi slučajevi su povod za formiranje nezavisne stručne komisije (ne “komisija iz istog komandnog lanca”), sa unaprijed definisanom metodologijom i izvještajem koji mora biti konkretan: koje su tačno bile tačke propusta, koji su sistemski faktori doprinijeli, i, najvažnije, koje promjene se uvode, indikatori i rokovi da se vidi pad u broju komplikacija“, pojašnjava naša sagovornica.
Prema njenom mišljenju, kod nas se prečesto sve završava tako da “sistem objasni sam sebe” kroz saopštenje, a javnost ne dobije odgovor na pitanje šta je tačno promijenjeno u praksi da se sjutra ne desi isto.
„Što se ministra tiče, ostavka je politički ili moralni čin, ali ako nema vidljivog, mjerljivog sistema kvaliteta - praćenje neželjenih događaja, nezavisne revizije, obaveznih protokola, praćenje komplikacija i njihov pad kroz vrijeme - onda ostajemo u krugu “reakcija na tragedije” koje se u nedogled mogu ponavljati“, ističe Popović-Samardžić.
Odlazak kadrova + improvizacija = visok rizik i gubitak povjerenja
Medicinske ustanove suočene su sa odlaskom kadrova, ali i nedostatkom ljekova i medicinskog materijala. U tim uslovima, tehničari i doktori, kaže, ona, mogu pružiti samo minimum zaštite, sa visokim rizikom od greške zbog preopterećenosti i nedostatka materijala.
„U teoriji, ljekari i tehničari mogu “iznijeti” mnogo i u lošim uslovima. U praksi – kad imate istovremeno odliv kadra i nestašicu ljekova i osnovnog materijala - onda govorimo o improvizaciji. A improvizaciju prati visok rizik, komplikacije i gubitak povjerenja. Posebno je porazno kada se pritužbe odnose na onkološku terapiju – tu nema “sačekajmo da stigne”. Kad čujete priče da roditelji, da ne bi propuštali terapiju, nabavljaju ampule (npr. vinkristin) preko poznanika ili kupujući ih od pacijenata iz drugih država, to je znak da je sistem prešao crvenu liniju - kontinuitet liječenja ne smije zavisiti od snalažljivosti građana. Isto važi i za ono što kolege prijavljuju – nestašice dezinfekcionih sredstava, papirne vate, potrošnog materijala, pa čak i konaca koji pucaju isti dan kad se rana ušije. To direktno udara na bezbjednost pacijenta, kontrolu infekcija i kvalitet hirurške njege“, zabrinuta je predsjednica Sindikata doktora medicine.
Po njenom mišljenju, do ovakvog stanja dovela je kombinacija nekoliko stvari koje se, kako tvrdi, međusobno pojačavaju.
„Kao prvo, nedostatak sistema planiranja i upravljanja zalihama. Bez precizne potrošnje po odjeljenjima, minimalnih zaliha, “buffer” rezervi i ranog upozorenja, nestašice postanu normalno stanje, a ne incident koji se odmah rješava. Kao drugo, slabosti u nabavkama i odgovornosti. Kad je proces nabavke spor, fragmentiran ili netransparentan, sistem reaguje tek kad problem eskalira. A kad eskalira – onda se rješava ad hoc, umjesto da se spriječi“, objašnjava ona.
Kao jedan od faktora navodi i odlazak i iscrpljivanje kadra.
„Loši uslovi tjeraju ljude, a manjak ljudi pravi još lošije uslove. U takvom krugu pada kvalitet, raste broj grešaka i komplikacija, pa se dodatno gubi povjerenje. Tu je i izostanak upravljanja kvalitetom. Primjera radi ne prate se sistematski prekidi terapije. Koliko ljudi je bilo pogođeno nestašicom ljekova i kako se to odrazilo na njihovo zdravstveno stanje. Primjera radi, potrebno je pratiti koliko vremena protekne od kako se postavi sumnja na karcinom, do kad se dijagnoza potvrdi i kad se započne terapija. Bilo bi zanimljivo vidjeti te rezultate“, ukazuje sagovornica Analitike.
U ovakvim uslovima se, kaže, može pružiti neki nivo zaštite zahvaljujući požrtvovanju ljudi, ali adekvatna i jednako dostupna zaštita za sve pacijente, naglašava, postaje upitna.
„Naročito u onkologiji, urgentnoj medicini i hirurgiji, gdje kontinuitet i standard materijala nijesu “luksuz”, nego uslov bezbjednosti. U 2026. ključno nije samo “nabaviti više”, nego uvesti red: sistem ranog upozorenja bilo kad su u pitanju zalihe ili komplikacije, obavezne minimalne zalihe, jasne protokole substitucije terapije, javno praćenje prekida i nezavisnu kontrolu kvaliteta – da se broj ovakvih situacija realno smanjuje, a ne samo “komentariše” nakon što se desi“, poručuje Popović-Samardžić.
Povećanje plata srednjem kadru samo zamazivanje očiju
Pregovori Sindikata i Ministarstva zdravlja oko plata srednjeg medicinskog kadra i dalje su u toku, a Popović-Samardžić očekuje parcijalno povećanje plata, jer, kako kaže, sistem ne može funkcionisati bez sestara i tehničara, a njihove niske plate utiču na odliv kadra.
„Očekujem da će doći do simboličnog povećanja – više u funkciji da se “zatvori tema” u javnosti nego da stvarno promijeni trend odliva. Takvo povećanje može kratkoročno da zamaže oči, ali neće zaustaviti ono što je suština problema - ozbiljan odliv srednjeg medicinskog kadra iz državnih ustanova. Srednji kadar ne odlazi samo zbog osnovne plate. Odlazi zbog kombinacije: preopterećenja, loše organizacije smjena, stalnog “popunjavanja rupa”, nedostatka materijala, odgovornosti bez podrške i osjećaja da sistem ne brine o kvalitetu i bezbjednosti rada. Ako novi GKU/OKU bude tretiran kao administrativni “rezultat pregovora”, a ne kao alat za stvarno popravljanje uslova rada, on neće riješiti nezadovoljstvo – samo će ga privremeno prigušiti“, upozorava doktorka.
Mišljenja je da bi se umjesto kozmetike moralo ići na paket mjera - stvarno podizanje koeficijenata za deficitarne profile, jasni dodaci za noćni rad i intenzitet posla, zaštita od preopterećenja, standardi broja osoblja po odjeljenjima i – jednako važno – uvođenje sistema kvaliteta koji smanjuje haos i improvizaciju u smjeni.
„Bez toga, čak i ako plata poraste malo, ljudi će i dalje birati odlazak jer im je “cijena” ostanka previsoka, naročito usljed sve kompetitivnijih uslova koji im se nudi u privatnom sektoru. U tom smislu, bojim se da novi GKU, ovako kako se vodi priča, može više zadovoljiti ministra i sindikalce nego što će zadovoljiti srednji kadar i sačuvati ga u javnom sistemu“, jasna je ona.
Vlada da preispita način finansiranja zdravstvenog sistema
Vlada bi, navodi doktorka, trebalo još jednom da razmotri odluku o ukidanju doprinosa za zdravstvo, ali ne na nivou “vratiti doprinose ili ne”, nego na nivou da li je model finansiranja nakon ukidanja doprinosa dovoljno stabilan i pravedan da izdrži potrebe sistema.
„Sindikat doktora medicine je, s razlogom, više od jedne decenije upozoravao da FZO u praksi nije “fond” nego protočni bojler. Novac uđe i odmah izađe, bez rezerve, bez amortizera za krize i bez realne mogućnosti planiranja. Kad jednom ukinete doprinos, finansiranje zdravstva postaje još direktnije vezano za poresku politiku, naplatu i to da li država uspijeva da suzbije sivu ekonomiju. Ako je naplata poreza slaba, zdravstvo prvo osjeti posljedice“, ističe Popović-Samardžić.
Istovremeno, dodaje, važno je reći i da je prije ukidanja doprinosa sistemimao ozbiljnu nepravdu — poslodavci koji su plaćali radniku minimalnu zaradu, a ostatak davali na ruke, bili su faktički povlašćeni u odnosu na one koji su sve isplaćivali legalno preko računa.
U tom smislu, kaže, ukidanje doprinosa ima efekat veće pravednosti, jer je umanjilo tu razliku i smanjilo prostor za poresku manipulaciju. Problem je, dodaje, što pravednost nije isto što i održivost.
„Ako želimo održivo finansiranje bez doprinosa, onda država mora uraditi dvije stvari. Prvo, ozbiljno pojačati naplatu javnih prihoda i suzbiti sivu ekonomiju — jer se zdravstvo sada finansira iz opštih prihoda, i svaki “procurjeli” euro je direktno minus za lijekove, kadar i opremu. Drugo, uvesti pametne zdravstvene akcize kao destinirane prihode budžeta i usmjeriti ih tako da dio finasijskog tereta liječenja bolesti zbog loših navika sami vraćamo. Tu spadaju cigarete (i nikotinski proizvodi), alkohol, slatkiši i zaslađeni napici, visoko prerađena i suhomesnata hrana sa visokim udjelom soli i zasićenih masti. Paralelno, zdrava hrana treba da bude dostupnija — niže stope, subvencije ili barem stabilne cijene osnovnih zdravih namirnica“, poručuje ona.
Stoji na stanovištu da Vlada treba da preispita odluku, ali cilj ne treba da bude nostalgija za starim doprinosima, nego odgovor na pitanje da li sadašnji model obezbjeđuje stabilan priliv, pravičnost i dovoljno novca da sistem smanji komplikacije i poboljša kvalitet.
„Ako odgovor nije “da”, onda se moraju mijenjati porezi, akcize i naplata — ili se moramo vratiti na mješoviti model finansiranja“, jasna je naša sagovornica.
U 2026. više se neće pitati ima li problema, već da li sistem to može da izdrži
Popović-Samardžić smatra da crnogorsko zdravstvo ulazi u godinu u kojoj se više neće pitati “da li ima problema”, nego da li sistem to može da izdrži. Tri izazova se, ukazuje, međusobno hrane i guraju sistem u spiralu.
„Prvi je odliv kadra, kako srednjeg tako i ljekarskog. Kad ljudi odlaze, preostali kadar radi više, greške i komplikacije postaju vjerovatnije, zadovoljstvo pada i odlazak se ubrzava. To je najopasniji “samopojačavajući” mehanizam, koji je od evropskih država “na svojoj koži” najbolje osjetila Rumunija. Odgovor na ovaj izazov nije samo povećanje zarada, nego paket - korekcija koeficijenata za deficitarne profile, realni dodaci za noćni i intenzivan rad, standardi minimalnog broja osoblja po odjeljenjima, rasterećenje administracije i kvalitetna edukacija“, ponavlja ona.
Drugi izazov je, kaže, jačanje privatnog sektora na račun državnog.
„Privatni sektor će prirodno rasti gdje postoji potražnja i gdje državni sistem prate duge liste čekanja, tehnološka i organizaciona zaostalost i slabija dostupnost. Problem nastaje kad privatni sektor “usisa” kadar i dio profita, a državni ostane kao posljednji oslonac za hitne, teške i skupe pacijente – bez resursa i kadra. Odgovor mora biti regulacija i pametno ugovaranje: jasna pravila konflikta interesa, transparentno ugovaranje usluga koje država kupuje od privatnika, i obaveza da državni sistem dobije protivuslugu (kadar, dežurstva, edukacije), umjesto da bude stalno gubitnik“, naglašava Popović-Samardžić.
Treći izazov je, dodaje, prelivanje svega na Klinički centar.
„Ako periferne bolnice slabe kadrovski i organizaciono, Klinički centar mora da amortizuje izazove za sve: komplikacije, teške slučajeve, pacijente koji nijesu riješeni na nižem nivou. To vodi ka gužvama, dužim listama čekanja, sagorijevanju kadra i realnom riziku da i KCCG počne da puca po šavovima. Najbolji odgovor je jačanje primarnog i sekundarnog nivoa i jasan sistem upućivanja - šta mora u KCCG, a šta mora biti riješeno regionalno, uz obavezne protokole, telekonsultacije i odgovornost menadžmenta ustanova za ishode“, navodi sagovornica Analitike.
Iznad svega, smatra ona, ako hoćemo da zaustavimo urušavanje, treba nam jedna stvar koja danas fali više od bilo čega - sistem kvaliteta.
„Ne komisije nakon tragedije, nego stalno praćenje i unapređenje - indikatori komplikacija, neželjeni događaji, infekcije povezane sa njegom, ponovljene hospitalizacije, prekidi terapije, revizije slučajeva i obavezne korektivne mjere sa provjerom efekta. Bez toga ćemo u 2026. samo gledati nastavak istog filma - više pritiska, odliv ka privatnom sektoru, manje ljudi u državnom, i sve veći pritisak na Klinički centar“, upozorava Popović-Samardžić.
