“Kada kažete buvlja pijaca, obično mislite da je to mesto gde možete nešto jeftino kupiti. Ali, putujući po svetu, shvatio samda najvrednije stvari koje ozbiljne porodice čuvaju kada više nemaju izbora iznesu na buvlju pijacu”, kazao je Popović.
On se pita zar nas ono što danas vidimo ne obavezuje da budemo drugačiji, bolji i da se vratimo vrijednostima na koje smo odavno zaboravili.
“Najtužnija moja uspomena sa buvlje pijace u Beogradu je onaiz 1993. godine, kada je inflacija dnevno bila 50 ili 100 odsto… Kada sam se zapošljavao u jednoj firmi, na razgovor me je primila gospođa čijom sam elegancijom bio zadivljen… Mnogo godina kasnije, te 1993.godine video sam je na buvljoj pijaci: stajala je i ispred sebe postavila dva prstena”, priča Popović.
On objašnjava da devedesetih godina u Beogradu, ako ste petkom dobili tri ili četiri marke platu,vrijednost tog novca ujutru i u podne većnije bila ista.
Govoreći o ožiljku koje su devedesete ostavile na građane i upoređujući ih sa godinama koje živimo danas, Popović kaže da smo mi “narodi koji se ponose svojom istorijom, a očas posla sve zaborave”,
“Mi više verujemo u narodne pesme i epsku poeziju nego u stvarnost. Mi ni dan danas nismo skloni da raskrstimo sa istorijom i umesto da idemo napred mi se non-stop vraćamo u istoriju i u lažnim mitovima pravimo strategiju za bolju budućnost”, kazao je.
Kazao je da ga često zovu Predrag, te da je to ono što ga vrijeđa i pojasnio da u porodici svi nose imena Bogdan i Petar.
“Ne vređa me kada me neko na ulici tako zove, ali kada u novinskim naslovima vidite da vastako zovu, to vasvređa. Ja sam u ovoj zemlji dobio tri najveće novinarske nagrade, pa sam mislio da kolege makar mogu da me zovu onako kako sam zaslužio”, smatra Popović.
Od nematerijalnih dobara, kaže, na bivlju pijacuiznio je uspomene iz gradova, sjećanje na ljude i naglaša da ne smijemo da zaboravimo ljude koji su nas definisalisvojom blizinom, primjerom i moralom, dodajući da kada u jednoj godini u nekoliko mjeseci, tokom korone, ostanete bez toliko važnih ljudi nemate pravo da ih zaboravite.
“Ne može nijedna politika, nijedna sila, nijedna vlast da izvrši brisanje mojih sećanja na dobre ljude koji su nas učili da idemo kroz život, hrabrili nas”, naglasio je Popović i dodao da je njegova prva novinarska legitimacija izdata 1969. u Zagrebu kada je išao na koncert The Rolling Stones-a i da taj grad za njega nije neprijateljski, nego jedno od njegovih gnijezda.
Popović je rekao da su na njega i njegovu karijeru kroz različite medijske kuće uticali Nikola Karaklajić, Vojkan Borisavljević, Dragan Marković, Duško Radović, Bogdan Tirnanić i istakao da “kada vam ti ljudi daju šansu, imate stravičnu obavezu da ih ne obrukate”.
Na pitanje kako je danas nestala kultura i ko danas u Beogradu više pominje Bogdana Tirnanića, Borku Pavićević ili Igora Mandića, Popović je uzvratio pitanjem: “Ko danas u Beogradu spominje i Boru Krivokapića”, ali istakao da je on taj koji takve ljude uvijek spominje.
Popović je govorio o svemu što je Borka Pavićević uradila za jugoslovensku kulturu, dodavši da su je se, kada juje politika satanizovala, svi odrekli i smatrali je neprijateljem.
“Da li je Borka ikad išta uradila protiv osnovnih ljudskih tekovina, protiv prava na život i ravnopravnost, na posedovanje svog mišljenja i svog glasa? Da li je ona ćutala pred zlikovcima”, pitao je novinar.
Kazao je da ime i prezime “imate da biste ga podmetnuli negdje, da kažete ‘ja se sa tim ne slažem’ ili ‘ja ovo podržavam’. Borka je bila takav primer”.
Popović je podsjetio da je SergijeLukač osnovao žurnalizam na Fakultetu političkih nauka, kao i da je Lukač bio preteča novog žurnalizma, a, kako je objasnio, to znači “ja pišem ono što vidim i slušam u prvom licu jednine”.
Kada je riječ o muzici, Arsen Dedić je 1969. , albumom “Čovjek kao ja”, uradio ono što je Lukač u tzv.novom žurnailizmu:pjevao jeu prvom licu jednine.
“Za mene je prelazak sa ‘mi’ na ‘ja’ krucijalna stvar. Novi žurnalizam je najvažniji, jer u prvom licu svedočite šta vidite – ja sam video, ja sam čuo, ja o tome svedočim, ne mi”, ističe novinar.
Kao najveću čast koja mu je učinjena, Popović ističe to sto je Lenard Koen na svom zvaničnom sajtu objavio njegov tekst.
Popović je u “Aritmiji” govorio i o ljudima koji su imali najveći uticaj u društvu zahvaljujući riječima. Po njegovom mišljenju, u Jugoslaviji je to Arsen Dedić.
“Iz Arsenovog “šinjela”su svi izašli: Dado Topić, i Bregović, i Bora Đorđević i Balašević, i Džoni Štulić… Duško Trifunović ih je opismenio. Duško je bio školjka iz koje su izlazili biseri. Te pesme koje su ti ljudi pravili bile su i pismene i bile su važne”, naglasio je.
Osvrćući se na riječi Duška Radovića, koji je kazao da će, nestane li, planetu Zemlju jedinoga dana ne ko u Kosmosu prepoznati po zvuku Beatles-a, Popović je ocijenio da će mladi ljudi Jugoslaviju prepoznavati po stihu Branka Miljkovića iz pjesme Bijelog dugmeta: “ko ne sluša pesmu, slušaće oluju”.
