Popov ističe i da Zakon o slobodo vjeroispovijesti ne bi doveo do spora i masovnih protesta građana da je to pitanje razriješeno neposredno nakon uvođenja novog katastra u Crnoj Gori krajem osme decenije prošlog vijeka.
- Onda bi ovaj zakon mogao stvarno biti samo zakon o slobodi vjeroispovijesti i ne bi trebalo da izaziva bilo kakve kontroverze. Naravno, to bi bio slučaj kad u podtekstu ove priče ne bi stajala želja vlasti da kao potvrdu državnosti ima i autokefalnu pravoslavnu crkvu – smatra on.
Kako komentarišete učestalu koordinaciju crnogorskih prosrpskih partija sa predstavnicima vlasti u Beogradu i može li se to tretirati kao miješanje Srbije u unutrašnje stvari Crne Gore?
Briga neke zemlje o svojoj dijaspori je legitimna, dok ne izađe iz prihvatljivih i uobičajenih okvira. Kada je riječ o Crnoj Gori, kao i o Bosni i Hercegovini, pod izgovorom da štiti pripadnike svoje nacije, u ovim zemljama Srbija se često miješala u njihove unutrašnje stvari. To se dešavalo preko političkih predstavnika Srba u ovim zemljama, ali i na druge načine. Kada je riječ o Crnoj Gori, Srbija još od njenog osamostaljenja 2006. godine nije mogla da prihvati činjenicu da ju je napustio „mlađi brat“, odnosno „drugo oko u glavi“.
Prosrpski politički blok nije „makao“ od devedesetih i sna o takozvanoj ,,velikoj Srbiji“. Zašto?
Problem je u tome što mi živimo u atmosferi nezavršenog rata iz devedesetih, tako da je po Klauzevicovoj definiciji u obrnutoj varijanti ova situacija zapravo nastavak rata samo drugim sredstvima. Dakle, duh Karađorđeva o stvaranju velike Srbije i velike Hrvatske i dalje je živ, a posebno u kontekstu rješavanja problema Kosova.
U Crnoj Gori je opet otvoreno bolno pitanje podjele pravoslavaca – Crnogorci i Srbi. Je li Zakon jedini uzrok, zašto Crna Gora nije sposobna duže od vijeka da „izađe“ iz ove podjele?
Crna Gora još nije izašla ni iz onih starijih podjela na bjelaše i zelenaše, četnike i partizane i ovo je samo nastavak te priče. Ovdje je u pitanju i jedna ordinarna greška što se pripadnost jednoj vjeri automatski izjednačava sa nacionalnom pripadnošću pri čemu se ignoriše činjenica da dobar dio građana pripada ateistima, odnosno agnosticima. Da nije tih starih podjela, kao i ovog pogrešnog principa stanovnici Crne Gore bi se jednostavno po nacionalnoj osnovi izjašnjavali, kao Crnogorci, Srbi, Albanci ili pripadnici neke druge nacije, a po vjerskoj osnovi kao pravoslavci, katolici ili muslimani. Izlazak iz podjela koje je navedeno u pitanju otežava činjenica da Srbija i dalje gleda na Crnu Goru kao srpsku državu koja je privremeno odvojena od nje, ali ni vlast nije do sada dovoljno učinila da djeluje kao integrativni faktor koji bi doprinosio prevazilaženju i ranijih i aktuelnih podjela.
Kolika je krivica vlasti što danas, 14 godina od nezavisnosti, još nijesmo regulisali pitanje položaja vjerskih zajednica u Crnoj Gori?
Ovdje je osnovni problem što se Zakon o slobodi vjeroispovijesti pretvorio o zakon o imovini vjerskih zajednica, u ovom slučaju prevashodno Srpske pravoslavne crkve. Da je ovo pitanje, koje i čini suštinu aktuelnog spora i masovnih protesta građana, razriješeno neposredno nakon uvođenja novog katastra u Crnoj Gori krajem osme decenije prošlog vijeka, onda bi ovaj zakon mogao stvarno biti samo zakon o slobodi vjeroispovijesti i ne bi trebalo da izaziva bilo kakve kontroverze. Naravno, to bi bio slučaj kad u podtekstu ove priče ne bi stajala želja vlasti da kao potvrdu državnosti ima i autokefalnu pravoslavnu crkvu.
Kako se stanje u Crnoj Gori i zaoštreni odnosi na relaciji Podgorica – Beograd odražavaju na ukupnu situaciju u regionu?
U već poremećenim odnosima u regionu, aktuelni spor između Beograda i Podgorice je samo dodao još malo zapaljive smjese u inače već zapaljivu atmosferu u regionu. Skoro nijedna zemlja u dejtonskom četvorouglu nema normalne odnose sa svojim susjedima iz ove četvorke. To se najbolje pokazalo u situaciji pandemije korona virusa, kada je izostala skoro bilo kakva koordinacija između ovih zemalja, što bi siguno pomoglo da se ublaže njegove posljedice. Bilo bi normalno da kao prvi susjedi gledamo da unapređujemo naše odnose u interesu naših građana, jer niko ovdje nije ostrvo. Zato bi bilo normalno da se bilo koji spor, pa i ovaj aktuelan gdje Srbija tvrdi da su Srbi u Crnoj Gori obespravljeni, rješava kroz susrete zvaničnika na najvišem nivou, kroz zajedničke sjednice dviju vlada i kroz rad ekspertskih timova koji bi tragali za rješenjima za bilo koje otvoreno pitanje.
Igmanska inicijativa će skupovima u glavnim gradovima zemalja dejtonskog četvorougla obilježiti dvije decenije od početka normalizacije odnosa između ovih zemalja. Kako iz ugla Igmanske inicijative izgledaju ovi odnosi i ukupno stanje u regionu?
Sve do polovine ove decenije odnosi u regionu, prije svega između zemalja dejtonskog četvorougla su, iako po sistemu vruće hladno, nekako išli uzlaznom linijom. U prvoj deceniji ovog vijeka smo imali čak u nekoj mjeri i srdačne odnose između ovih zemalja i ta atmosfera je iskorišćena za rješavanje pojedinih otvorenih pitanja. Međutim, umjesto da se ovaj trend nastavi, mi smo posljednjih godina napravili pun krug i u međusobnim odnosima se vratili na početak devedesetih. U Srbiji i Hrvatskoj su došle na vlast političke opcije koje su bile vladajuće i devedesetih kada je počinjao i trajao rat. To je i jedan od razloga što smo u ovim zemljama doživjeli regresiju, pa se ratni zločinci proglašavaju za heroje, a ide se čak i u dalju prošlost pa se pobjednici nad fašizmom proglašavaju za zločince, a kolaboracionisti za patriote. Sve ovo nije moglo da se ne odrazi i na ukupne odnose u regionu. Tako su i međusobni odnosi počeli da se koriste za ubiranje poena na domećem terenu, pa su učestala varničenja posebno povodom godišnjica nekih događaja iz devedesetih. Pogonsko gorivo za sve to su brojna otvorena pitanja koja ni za ove dvije decenije nijesu riješena, ali prije svega činjenica da ni u jednoj od ovih zemalja nije izvršeno suočavanje sa prošlošću. Što je najgore u ovoj situaciji nedostaje šumar iz onog vica koji bi svojim autoritetom zaveo red na ovim prostorima. Tu ulogu mogla bi da odigra Evropska unija da nije zaokupljena unutrašnjom krizom koja je potresa do samih temelja. Skupovima koje će povodom dvije decenije normalizacije međusobnih odnosa Igmanska inicijativa održati u svim glavnim gradovima dejtonske četvorke, pokušaćemo da javnost i političare upozorimo na opasne trendove koji ugrožavaju stabilnost i mir u regionu.
Povodom jubileja Igmanske inicijative izaći će i knjiga o dvije decenije njenog postojanja čiji ste Vi autor. Što je najzanimljivije što će čitaoci moći da pročitaju na njenim stranicama?
Knjiga „Marš dug dve decenije“ sa podnaslovom „Na marginama Igmanske inicijative“ nije monografija o Igmanskoj incijativi. Ona je autorsko djelo gdje se prepliću faktografija i sjećanja autora na događaje i ljude koji su je obilježili tokom dvadeset godina njenog postojanja. Pošto je suštinu našeg djelovanja u regionu činila alternativna diplomatija namjerno sam izabrao podnaslov „Na marginama Igmanske inicijative“. Jer, tek kada se ukrsti ono vidljivo iz njenog rada sa onim što se dešavalo na njenoj margini, može se dobiti cjelovita slika o njenom radu i postojanju. Ne želim da budem pretenciozan, ali se nadam da će nekome ko se bude bavio ovim burnim periodom od dvije decenije u odnosima između zemalja dejtonskog četvorougla, ova knjiga možda bar malo pomoći da shvati pozadinu nekih zbivanja. Ili bar da ta zbivanja doživi onako kako su viđena očima aktera iz nevladinog sektora koji su bili činioci u njima.
Igmanska inicijativa je doprinijela rješavanju nekih otvorenih pitanja
Ove godine će i Igmanska inicijativa obilježiti dvije decenije svog postojanja. Kako ocenjujete njen učinak u ovih dvadeset godina?
Igmanska inicijativa je najstarija regionalna mreža na Balkanu i tokom svog dvodecenijskog djelovanja puno je radila na obnovi razumijevanja i povjerenja i bržoj normalizaciji odnosa između naših zemalja i naroda. Najveći učinak je bio u prvih deceniju i po našeg postojanja. U tom periodu smo doprinijeli rješavanju nekih od preostalih otvorenih pitanja, na ekspertskoj osnovi predložili zemljama dejtonske četvorke set od sedam bilateralnih sporazuma koji su kasnije i usvojeni, po nordijskom modelu radili smo sa nadležnim skupštinskim odborima četiri države na sporazumima o slobodi kretanja radne snage. Naše organizacije na terenu su puno doprinijele prevazilaženju psiholoških barijera i stereotipija nastalih tokom ratova devedesetih. Sve to je valorizovano kroz činjenicu da su na sesijama Igmanske inicijative u šest navrata učestvovali šefovi država dejtonskog četvorougla, a četiri puta su potpisali zajedničke izjave koje su išle u pravcu brže normalizacije odnosa.
Sunovrat koji se posljednjih pet godina dogodio u međusobnim odnosima sigurno nije mogla da spriječi Igmanska inicijativa. Kako sam često isticao, mi kao grupacija nevladinih organizacija ne možemo da pomjeramo planine, ali možemo da učinimo da stvari budu bar malo manje loše nego što bi bile da nije našeg djelovanja. No, na drugima je da procijene da li je moglo više toga da se uradi u tom periodu.
