Karl G. Jung objašnjavao je konzervatizam ljudi njihovim strahom od nesvjesnog. Drugim riječima, ljudi se plaše situacija u kojima se njihov dio ličnosti, sakriven ili potisnut u podsvijesti, može ispoljiti protivno sopstvenom vaspitanju, nametnutnoj tradiciji, tradicionalno društveno poželjnom ponašanju. U zatvorenim društvima, sklonim proskribovanju svega što odudara od većinskog ponašanja, ti strahovi, u većini slučajeva, prelaze u otvorenu mržnju prema drugačijem, kao način odbrane sebe od situacija u kojima se mogu ispoljiti neželjene perturbacije sopstvenog ega.
LGBT prava nerazdvojiva od prava na svaku vrstu različitosti: Povod ovom tekstu je izjava Zdravka Cimbaljevića, osnivača i predsjednika LGBT Foruma „Progres“, o poniženjima koja je trpjeo samo zato što je javno obznanio svoju seksualnu opredijeljenost. Svjesni da Evropa postavlja poštovanje građanskih prava LGBT populacije kao standard u poštovanju osnovnih ljudskih prava, u Crnoj Gori se prihvata činjenica, doduše bez svakog entuzijazma, o neminovnosti organizacije tzv. Parade ponosa u Podgorici. Kako je pitanje prava LGBT populacije u Crnoj Gori u najmanju ruku kontroverzno pitanje, od velike je važnosti razbiti tradicionalističke predrasude i tabue vezane za tu populaciju. Kako ja LGBT prava ne razdvajam od prava na svaku vrstu različitosti, baviću se ovom temom u sklopu odbrane bilo čijeg prava na javno iskazivanje svih aspekata društvenog permisivnog ponašanja, koje ne zalazi u patologiju. Ako se odmaknemo malo na druge teme kako bi ušli u suštinu problema diskriminacije, prizvaćemo u sjećanje ljude koji su, ne svojom voljom, zbog oboljevanja od nekih zaraznih bolesti ili nekih drugih tjelesnih nedostataka, bili ekskomunicirani i predmet mržnji, predrasuda, pa i iživljavanja.
Suštinu diskriminacije shvatimo tek kad smo proskribovani: Podsjetiću sve na slučaj fašističke organizacije koja se bavila pljačkanjem banaka u Srednjoj Americi i koja je razotkrivena tek kad je njen istaknuti član dobio dijete sa tjelesnim i mentalnim problemima. Shvativši da ideologija kojoj je pripadao takvu djecu smatra „balastom“, pomogao je u razotrivanju kriminalne, fašističke organizacije kojoj je pripadao. Kako ne bi shvatali suštinu tek kad postanemo, igrom slučaja, i sami proskribovani, red je pozabaviti se razotkrivanjem stereotipa i nemuštih kontemplacija vezanih za određene dijelove kontroverzne populacije. Tim prije kad se, kao u slučaju LGBT populacije, ne radi o bolesti, već o svojevrsnom prirodnom fenomenu. Čak i dio populacije koja ima vrlo otvorene poglede na modernizaciju crnogorskog društva sa teškoćom prihvata javno otvaranje teme homoseksualnosti, izvrćući uzrok i posljedicu, pokušavajući od jednog ozbiljnog problema stvoriti pomodnu novotariju, ne shvatajući da se demokratičnost i sloboda jednog društva ogledaju u slobodi i emancipovanosti svakog pripadnika tog društva.
Do kraja četrdesetih godina 20. vijeka homoseksualnost se smatrala vidom psihopatskih i šizoidnih poremećaja ličnosti. Današnja nauka ne smatra homoseksualnost patologijom i mentalnim poremećajem. Američko udruženje psihijatara je 1973. uklonilo homoseksualnost kao poremećaj iz odjeljka „Seksualne devijacije“. Predstavljanje ovog čina kao pobjede „pederskog lobija“ potvrda je opskurantizma ličnosti koji iznose takve stavove. Od neprocjenjive je važnosti skinuti stigmu sa ove populacije, razobličiti tendenciozna podmetanja o njenom širenju poput zaraze, uticaju koji ostvaruju na heteroseksualne ličnosti, postojanju nekakve gej kulture i filozofije. U društvima razvijene tolerancije, u većini slučajeva, radi se o ljudima sa visokom društvenom sviješću, poslovno uspješnim i korisnim članovima zajednice. Homofobične predstave o sve većem broju „gejeva“ nemaju utemeljenje u realnom životu. Radi se samo o činjenici da se društva emancipuju, te da ljudi homoseksualne orijentacije izlaze iz podzemlja, đe su ne svojom voljom gurnuti, sve više se javno izjašnjavajući o svom seksualnom opredjeljenju, pa se stiče utisak o njihovom sve većem broju.
Ko se izborio zatvaranjem između četiri zida: Često se čuje, povodom organizovanja Parada ponosa, kako ne postoji stigma prema samoj LGBT populaciji, već prema njihovom javnom promovisanju. Kao da se neko izborio za svoja prava zatvaranjem između četiri zida. Bez obzira o kom problemu se radi, najbolji način borbe oduvijek je bio provokacija, talasanje, isticanje svog prava i statusa do krajnjih konsekvenci.
Pošto mnogima smeta riječ ponos, prisjetite se samo šezdesetih godina u Americi kada su Afroamerikanci isticali svoj ponos time što su crni. Da je neki bijelac izrekao „ponosan sam što sam bijelac“, to bi, bez sumnje, bilo rasistički okvalifikovano i to s pravom. Za tadašnje Afroamerikance to je bio izraz samopoštovanja i stava da nemaju nikakvog razloga da se osjećaju manje vrijednim zato što im je boja kože crna. Analogno tome, isti značaj ima riječ ponos u imenu parade LGBT osoba, kao izraz samopoštovanja i osjećaja lišenog kompleksa manje vrijednosti. Ako slobodna šetnja LGBT populacije nije apsolutno uobičajena pojava, već izraz nečije volje da dozvoli takav vid ispoljavanja zagarantovanog prava, tada ne možemo govoriti o društvu slobode, prava i jednakosti. A ne znam kako je to moguće postići do navikavanjem građana na njihovo postojanje i slobodan prolazak kroz grad.
Beslovesne tvrdnje kako je gej-lezbejsko ponašanje postalo in potpuno su, u realnom žvotu, lišene svakog osnova. U mom svijetu, svijetu moje djece i njihovih drugova takve tvrdnje su, u najmanju ruku, licjemerne. Ako neko stiče takav utisak gledajući ovdašnje tzv. celebrity oponašatelje na mnoštvu televizija, koje, u nedostatku sposobnosti za pravljenje kvalitetnog programa, popunjavaju vrijeme odurnim palamuđenjima u tzv. talk show-ima po svemu beznačajnih osoba i pravljenja od njih opasnijih uzora od postojanja LGBT populacije, onda je u teškoj zabludi. Upravo gledajući takve stupidarije postaje se patološka ličnost u pravom smislu te riječi.
Tvrdnje jednog crnogorskog bivšeg političara, nekadašnjeg člana stranke slične dubioznosti, kako će svoja prava tražiti i pedofili, nekrofili, koprofili, sodomisti, govori samo kako neki ljudi ne razlikuju kriminalno ponašanje od dozvoljenog. Navedene aktivnosti kažnjive su u svim društvima (osim možda u SPC) i spadaju u patološka ponašanja koja se krivično gone i kažnjavaju.
Za sve čiji je život ispunjen strahovima i inhibicijama: Kako sam se mnogo puta deklarisao da ne držim do mišljenja Crkve, a znajući da njih ne može promijeniti ni zilion izgovorenih riječi, neću se baviti dijaboličnim popom sa Cetinja. Ostaviću ga njegovim mržnjama i prema drugim nacijama i prema pripadnicima njegove nacije koji nijesu po njegovoj volji i prema čitavom svijetu. Naravno i prema „suvom granju koje ne daje plodove“.
Činjenica da se ovaj tekst bavi odbranom prava LGBT populacije i protiv njihove diskriminacije nije suština ovog teksta. Ovaj tekst je posvećen svima čiji su životi ispunjeni strahovima i inhibicijama u ispoljavanju svoje suštine i načina ostvarenja svoje ličnosti, bez obzira da li se radi o seksualnom opredeljenju, posebnim potrebama, religiji i odnosu prema njoj, muzici, odjevanju... U emancipaciji društva i njenih građana ogromna je uloga nevladinog sektora. Društva u kojima je uticaj NVO velik smatraju se uređenijim i na većem stupnju demokratičnosti. Nije uloga NVO, poput nekih u Crnoj Gori, da mijenjaju vlast i dovode nekog drugog. Uloga NVO prevashodno je u unapređenju društva, podizanju senzibiliteta u poštovanju ljudskih prava, razobličavanju dogmatskih, tadicionalnih i svih vrsta predrasuda, sprečavanju devijantnih pojava i uzurpacije javnog prostora nametanjem jednostranih ili iskrivljenih pogleda na svijet.
Slobodan Jovanović
