Informacije o koronavirusu koje su zdravstveni radnicima bile dostupnije znatno ranije nego ostatku javnosti, već u januaru, kaže u intervjuu za Pobjedu direktor Instituta za bolesti djece, član Medicinskog kriznog štaba NKT-a dr Saša Radović, kod njih su budile zebnju hoće li Crna Gora uspjeti da bez teških posljedica prevaziđe epidemiju, a u rezultat koji su postigli i koji je za ponos, ističe naš sagovornik, do samog kraja skoro da nijesu vjerovali.
Crna Gora prva je korona fri destinacija u Evropi, a bila je i posljednja zemlja na Starom kontinentu u kojoj je registrovan kovid-19, u drugoj polovini marta kada je epidemija harala u mnogim državama, pogotovo u susjednoj Italiji.
Timski rad, kvalitetna koordinacija, profesionalci u štabovima koji su formirani, ali i podrška građana i odgovornost koju su pokazali, kazao je Radović, koji je specijalista dječije hirurgije i dječije urologije, ključ su uspjeha Crne Gore u suočavanju sa epidemijom korona virusa.
POBJEDA: Pandemija korona virusa paralisala je neke moćne zdravstvene sisteme, dok su drugi, znatno slabiji, kao naš, uspjeli svoje zemlje da "izvedu" iz epidemije bez težih posljedica. Što je bilo ključno za uspješan odgovor Crne Gore?
Savremeni zdravstveni sistemi podrazumijevaju i jake ekonomske sisteme, ali epidemija ih je zatekla i neke dovela do pucanja. Bili smo svjesni toga. Ključna je bila koordinacija svih segmenata zdravstvenog sistema, ali i cjelokupne društvene zajednice. Bila je evidentna ogromna energija zaposlenih, ne mislim samo na ljekare, već i na medicinske tehničare, farmaceute, pomoćno osoblje, pripadnike vojske, policije, MUP-a, carinske službe, privrede, medija...
Timski rad, kvalitetna koordinacija, profesionalci u štabovima koji su formirani, ali i podrška građana i odgovornost koju su pokazali ključ su uspjeha Crne Gore u suočavanju sa epidemijom korona virusa. Što znače profesionalci na ključnim pozicijama pokazalo se u ovoj krizi. Naš rezultat je za ponos.
Crna Gora je prva korona fri zemlja u Evropi. Bili smo posljednja država u Evropi u kojoj je registrovan kovid-19. Jeste li vjerovali u ovakav uspjeh?
Plašili smo se, strah je prirodan u suočavanju sa nečim što ne poznajete. A ovaj virus je i sada velika nepoznanica. Tek upoznajemo. Ne postoji dovoljno podataka o njegovim epidemiološkim karakteristikama, kliničkim posljedicama i sklonosti da izaziva ne samo respiratorne, nego i komplikacije na drugim organskim sistemima.
Osim nepoznanica o virusu, u jednom trenutku došli smo u situaciju da je potpuno prekinuto dopremanje zdravstvene opreme, iako smo je kupili i platili. Ali, energija koja se osjećala na sastancima, odlučnost, volja i želja bili su podstrek. Već poslije prvih pacijenata koji su postali manje zavisni od respiratora, poslije prvih otpusta, znali smo da smo na pravom putu.
Kako su u prvim danima epidemije uticale na sve vas stravične slike koje su stizale iz Italije?
Mnogo ranije nego što su građani postali svjesni ozbiljnosti situacije, mi smo znali da ćemo veoma brzo i mi biti u problemu. Već početkom marta, na prijedlog direktora Jevta Erakovića, formiran je krizni medicinski tim Kliničkog centra. Pripremali smo planove i sistem koordinacije unutar ustanove. Druga faza je bila na koji način možemo preduprijediti mogućnost importacije virusa, a da ne prekidate veze sa Italijom. Iz sadašnje perspektive, zatvaranje granice sa nekom zemljom i prekid veza izgleda potpuno logično, tada je bilo drugačije. Bili smo užasnuti informacijama koje su stizale iz Italije. Kako epidemiološkim podacima koje smo imali, tako skoro pa kataklizmičkim slikama situacije u bolnicama. Svjesni kolapsa jednog ozbiljnog zdravstvenog sistema, u naučnim krugovima sa velikim rejtingom, znali smo da prvo što moramo učiniti je da odgodimo ulazak virusa što kasnije i da moramo ići korak ispred. Dobiti vrijeme koje će omogućiti koheziju zaposlenih, raspodjelu svih resursa, uz zaštitu zdravlja zaposlenih i građana.
Da li ste, makar i na kratko, u danima kada je broj zaraženih rastao po 20, 30 dnevno, osjetili zebnju da sistem neće izdržati?
Kako da ne. Zebnja je uvijek postojala. Ali, iz tih pozitivnih signala koje smo dobijali od šire društvene zajednice, od porodica inficiranih pacijenata, sa naših sastanaka nekako smo imali potvrdu da smo na pravom putu. Naravno, nekada nije dovoljno sve što uradite. Ali, kada znate da ste dali sve od sebe, da ste mobilisali i 100 odsto svojih mogućnosti to vam daje za pravo da kažete: „Nijesmo mogli više. To je to što možemo i kao pojedinci i kao zdravstveni sistem“. A mi jesmo davali sve od sebe. U početku je djelovalo da će sve to biti nedovoljno. Ipak, pokazalo se da smo uspjeli i možda je ovo put kojim treba da nastavimo dalje u zdravstvenom sistemu.
Nauka još nema odgovore na većinu pitanja vezanih za korona virus. Kada bi, makar neki od njih, mogli stići?
Nikada nije bilo više nedoumica i dilema kada je u pitanju virus. Znamo da ima veliku infektivnost, način na koji se dijagnostikuje, ali je ostalo mnogo pitanja o tome da li će ili neće imati sezonski karakter, na koji način i zašto kod djece izaziva blagu kliničku sliku a djeca su prenosioci... kada ćemo imati vakcinu, kakva je uloga genetike, u kom pravcu će ići udruženost virusa i drugih bolesti? Već imamo pojedinačne slučajeve udruženosti virusa i Kawasaki bolesti kod djece. Koliko god nauka napredovala, ispostavilo se da smo još mali, da nas čeka mnogo izazova i stvari koje su nam nejasne. U svijetu nauke jako je bitan faktor vremena. Za pravi stručni sud, za procjenu svih elemenata treba nam vrijeme. Godine pred nama daće odgovore. Krajem 2020. očekujemo rezultate prvih kliničkih studija koje će rasvijetliti makar neke segmente. Naravno, vakcina je ključ.
U Nacionalnom koordinacionom tijelu bilo je ljudi iz raznih struka. Kako su se, prije svih, ponašali političari – predstavnici Vlade i državnih institucija, u odnosu na preporuke medicinskih stručnjaka?
U samom Medicinskom kriznom štabu u kojem sam ja bio imali smo bezrezervnu podršku svih segmenata Vlade i društva, a struka, odnosno zdravstveni sistem donosio je ključne odluke. Autoritet struke bio je ključan. Timom je rukovodio prof. dr Ranko Lazović i sve vrijeme, tokom više od dva mjeseca, sve naše preporuke se uvažavane. Možda je ovo model da zdravstveni sistem na svim nivoima ubuduće bude postavljen upravo tako – da zdravstveni sistem ostavimo zdravstvenim radnicima. Ne smijemo da zaboravimo da su sve naše ustanove čitavo vrijeme funkcionisale - nijedna hemio terapija, radio terapija, hemodijaliza nijesu preskočene, nijesmo imali oboljelih u ustanovama koje se bave onkološkim pacijentima, uspjeli smo da zaštitimo staračke domove, najstarija populacija je ostala zaštićena. Taj rezultat postignut je zato što se tokom čitave krize pitala struka.
Hoće li nošenje maski i rukavica i fizička distanca postati naša svakodnevica?
To je sigurno, poslije ove epidemije više ništa neće biti isto. Naša svakodnevica će biti drugačija i moraćemo da se lišimo nekih starih navika. Pogotovo naše tradicionalne bliskosti i neposrednosti prilikom rukovanja.
Očekujete li da će javnost sada imati više povjerenja u zdravstveni sistem?
Svaka dobronamjerna kritika je dobrodošla, ako je argumentovana. Ali, utisak je da se ovdje olako odričemo zdravstvenih radnika, olako potcjenjujemo godine ne samo fakulteta, nego i specijalizacija, subspecijalizacija, činjenicu da ljekari žrtvuju i porodični život i mnogo toga na putu školovanja i usavršavanja. Mala smo država da bismo se mogli olako odricati ljekara i zdravstvenih tehničara. Kada javnost sudi o nama, samo treba da se sjete koliko je truda, rada i odricanja podrazumijevalo da dođemo do zvanja specijaliste. Ljekari su uglavnom najbolji đaci od početka školovanja do završetka fakulteta, a proces edukacije traje do kraja radnog staža. Priznaćete, zaslužujemo makar objektivnost.
Stručnost jedina preporuka
NVO Centar za građansko obrazovanje ustvrdila je da su u javnosti tokom epidemije bili eksponirani samo medicinski kadrovi vladajuće koalicije. Kako vidite tu ocjenu, ali i tvrdnje raznih političara kako je Crna Gora krila i falsifikovala podatke o pacijentima inficiranim korona virusom?
Svakako da kao građanin smatram da treba uzeti u obzir sugestiju CGO-a. Međutim, jedina preporuka za izbor članova kriznog medicinskog tima bila je stručnost u različitim oblastima, kao i činjenica da rukovodimo određenim segmentima u sistemu. To svakako ne znači da nije bilo još mnogo kvalitetnih zdravstvenih radnika, ali koji nijesu bili medijski eksponirani. Tvrdnje o navodnom falsifikovanju broja oboljelih je krajnje neutemeljena i bespredmetna. Naš izbor je bio model da se broj preminulih pacijenata, bez obzira na komorbiditet, ukoliko su imali korona infekciju, tretiraju da su umrli od posljedica kovida-19. Imali smo ukupno šest takvih pacijenata. Sve što smo radili i radimo lako je provjerljivo. Sve je dostupno. Mi u zdravstvenom sistemu nijesmo navikli na izvinjenja, ali teško preživljavamo optužbe da ne govorimo istinu.
U najavi je drugi talas epidemije, tako da su sve sugestije kolega i NVO dobrodošle. Vrata su otvorena i to je način na koji možemo biti još bolji.
Dječija bolnica funkcionisala bez problema
Kako se Institut za bolesti djece, na čijem ste čelu, nosio sa korona krizom?
Bilo je olakšanje to što korona virus kod djece ne izaziva tešku epidemiološku sliku. S druge strane, morali smo uzeti u obzir da su naši pacijenti sa roditeljima i da je mogućnost inficiranja naših zdravstvenih radnika kroz te kontakte veća. Pipremili smo se za svaki scenario, formirali i krizni tim na nivou Instituta kojim je rukovodio dr Dragan Račić. Bolnica je podijeljena na dva segmenta - korona bolnicu sa jedinicom intenzivnog liječenja i „čistu“ bolnicu.
Sve je funkcionisalo odlično. Srećan sam, ponosan i zadovoljan kako smo izašli iz ove situacije. Ponosan na zaposlene u Institutu, na kolege koji su odbili mogućnost da budu oslobođeni radnih obaveza zbog godina staža ili hroničnih bolesti. Nijedan pregled i dijagnostička procedura nijesu odgođeni, sva djeca koja su morala biti bolnički zbrinuta, primljena su.
Bolan oproštaj od kolege
Kako ste u Kriznom medicinskom štabu doživjeli smrt kolege, dr Duška Kljakića, cijenjenog ljekara iz Bara?
Jako, jako teško... Svako pogoršanje njegovog stanja za nas je bio veliki emotivni šok. Naravno, ne želim da se to doživi kao umanjivanje naše borbe za živote i ostalih pacijenata oboljelih od kovida-19. Za nas je važan svaki pacijent, bez obzira na godine i zanimanje, potrese nas svaki izgubljeni život... Ali dodatni i psihološki i emotivni pritisak na nas je kada se borite za život kolege. A on je bio veliki čovjek, što se pokazalo i nakon njegove smrti – način na koji su se od njega oprostili građani Bara i prijatelji... Imao je izuzetne kvalitete. Pokušali smo sve, ali bilo je uzalud. Nažalost, ni referentni Centar za transplantaciju pluća u Gracu nije imao rješenje.
Ovih dana je Njujork tajms na naslovnoj strani objavio imena 1.000 umrlih uz kratak tekst o njima, njihovim osobinama, onako kako su ih vidjeli najbliži prijatelji. Možda je to način da se i Crna Gora sjeti svojih preminulih građana.
