Iako je, kako sama priznaje, do sada izbjegavala da radi van Beograda, za nju zna cijeli region. Rediteljka Alisa Stojanović u ovom kutku pozorišnog svijeta je već dvadeset godina sinonim za drugačiji i uvijek nov pogled na savremeni život. Ovih dana u podgoričkom Gradskom pozorištu režira „Više od terapije“ po tekstu Kristofera Duranga, prvu predstavu koju radi van nekog beogradskog pozorišta. Priznaje kako je u Beogradu ostajala zbog porodice, ali i zbog toga što joj je „bilo teško da se privikne, prihvati druge sredine“. I ne samo zato.
Prvi put van Beograda: „Dugo nisam imala ni želju da odem van Beograda. Međutim, zahvaljujući velikoj agilnosti, za mene jedne od najvećih crnogorskih glumica - Dubravke Drakić, koja bi u rangu beogradskih glumaca bila sasvim sigurno 'prva liga' - i određenom poznavanju situcije u pozorištu - riješila sam da dođem. Možda i zato što su mi bliži Podgorica i Cetinje nego, recimo, Novi Sad, jer sam veliki dio svog ranijeg života tu i provela. Majka mi je sa Cetinja i prosto sam za to lično, porodično vezana“, objašnjava Stojanović, kojoj je dolazak u glavni grad Crne Gore potpuno ovog puta promijenio mišljenje o onome što je tu čeka.
- Ne osjećam se kao da sam došla u provinciju, iako sam, moram priznati, imala tu predrasudu. Dubravka me je baš ubijedila, iako sam smatrala da meni ovo baš nije značajno za karijeru i biografiju, osim da imam zadovoljstvo da radim tekst koji mi se dopada. Iskreno sam to i govorila, ne zato što potcjenjujem sredinu, već zato što nisam očekivala da postoji takva svijest o onome što ja radim. Međutim, za sedam dana sam potpuno promijenila mišljenje i osjećam se odlično, kaže rediteljka.
Gradsko pozorište kao Pepeljuga: Protekle decenije u Crnu Goru je dolazila obično ljeti, pa je i kulturne događaje pratila najviše iz te „perspektive“, prateći festivale. Danas, kada ima više prilike da „osmotri“ šta se sve ovdje zbiva, kaže da je sve postalo veoma zanimljivo.
- Kada sam ranije dolazila, Crna Gora za mene nije bila značajna kulturna sredina, ako izuzmemo slikarstvo, događaje oko Bijenala na Cetinju i ljetnjih festivala koji su bili kao i svuda, što nije stvaralo sasvim jasan profil kulturne sredine. Svakako, festivali su bili značajni, jer je svako kulturno događanje uvijek značajno, pa i ono loše. Moje predstave su gostovale nekoliko puta u Crnogorskom narodnom pozorištu, pa sam imala nekakav uvid u njihov rad CNP-a. Sada dolazim u jedno veoma skromno, Gradsko pozorište, koje je kao Pepeljuga. Seljakaju se od Sale za vjenčanja do Kulturno-informativnog centra u potrazi za mjestom za probu, pokušava Stojanović da objasni način na koji se radi, mada ni njoj samoj to nije najjasnije.
U pokušaju da uporedi stanje u beogradskim teatrima, zaključuje da tamo „svako amatersko pozorište ima bolje uslove od Gradskog pozorišta u Podgorici“.
Međutim, prema riječima Stojanovićeve, glumačka ekipa u pozorištu jasno govori da Crna Gora već duže ima uspješnu glumačku školu i da su je sačekali „glumci koji misle“, spremni da rade i koji su, osim želje, za rad i sposobni. Jedino što im nedostaje je trening, jer nemaju česta igranja, ističe rediteljka.
Novi grad i publika: Promjene koje su se desile u proteklih deset godina Alisa ilustruje i nevjerovatnom atmosferom koju je zatekla na par dječijih predstava koje je odgledala.
- Uvijek je bilo prepuno, ali me fasciniralo koliko su djeca mirna i koliko žele da prate predstavu u jednoj neakustičnoj sali. I - prosto mi je bilo žao jer sam shvatila da Podgorica ima pozorišnu publiku. Zato bih voljela da moj dolazak bude kraj seljakanja, prije svega tog dječijeg pozorišta. Jer, da sam ja dio pozorišne publike u Podgorici, ne bi mi bilo prijatno da idem u takve sale na predstave. Ne zato što potcjenjujem KIC, već što je ta sala arhitektonski pravljena za nešto drugo. Nemate osjećaj ekskluziviteta, kulture i umjetnosti. A mislim da je Podgorici sada, kada se arhitektonski mnogo promijenila, to potrebno – smatra Stojanović.
Država mijenja svijest: Potrebno je promijeniti i mnogo što drugo osim fasada, a to je svijest građana o njihovim potrebama. Za Stojanovićevu to nije samo pitanje svakodnevnih potreba, već i svega što čini život.
- Država je ta koja treba da odluči nešto da promijeni, kao što je Irska jednog dana riješila da uloži 80 odsto svog budžeta u obrazovanje. Za deset godina Irska se drastično promijenila: u vrlo konzervativnoj, ruralnoj zemlji, kreirana je svijest o potrebi za obrazovanjem i sada su daleko ispred onoga što je iko očekivao. Sada ulažu u drugu fazu, u kulturu, podižući i te potrebe svog stanovništa, objašnjava poznata rediteljka.
Stojanović smatra da je promjena neophodna i u Crnoj Gori, jer „u životu je potrebno još nešto osim hrane, a to je kultura na kojoj rastu generacije“.
- Zato mislim da je kultura važan dio tih potreba za jedan velegrad, što Podgorica pretenduje da bude. Ona mora da gaji kulturu stanovništva, a jedan, tačnije najživlji oblik, koji preživljava svako vrijeme, jeste pozorište.
Pozorišna politika: Beogradska rediteljka, jedna od osnivača i nekadašnja urednica Radija B92, još od kraja '80-ih, kaže da je u „njenom gradu“ često kritikuju zbog „apolitičnosti“, neučestvovanja u javnim raspravama. Ona tvrdi da nije ni najmanje apolitična, već da je shvatanje „političnosti“ na način kao što je to bilo prije 30 i 40 godina davno prevaziđeno. Po njoj, sam život, društvena angažovanost danas je – neki oblik političnosti. A o politici u beogradskim pozorištima govori kroz aktuelni primjer polemike: „komercijalno“ i „nekomercijalno“.
- Moram da priznam da mi je sve to komično, pošto pozorište u svim sredinama (osim na Brodveju) uopšte nije komercijalna umjetnost. Kada pogledate broj sala u Beogradu, i kada bi sve predstave svake večeri cijele godine bile rasprodate, to predstavlja tek 0,1 odsto stanovništa koje može da posjeti pozorište jednom godišnje. Prosto, pozorište po svojoj strukturi nije komercijalna, masovna umjetnost, iako ima svjoje dejstvo. To je jedna mala, ekskluzivna umjetnost koju neko riješi da njeguje. Naravno, postoji dobro i loše pozorište, kao što imate dobre i loše novine, dobar i loš hljeb. Imate nešto što podilazi najnižim ukusima, i nešto što pretenduje da bude elitno, ali sve to zajedno nije komercijalno – obrazlaže ona, i dodaje da je svaka umjetnost rizik „jer nikada ne znate šta će na kraju ispasti“.
Razlike u radu u pozorištu ovdje i u Beogradu kaže da gotovo nema, osim – u uslovima. Ali se nada da će se vrlo brzo mnogo toga promijeniti.
- Suština je da se već promijenilo u glavama, ali fale uslovi. Sve to mora da se spoji. Ako imate školu i ako imate ljude koji su spremni da ostanu, i koje zanima ova sredina, prosto im treba dati uslove da rade ono što znaju. Tako je u svemu i tada rezultati neće izostati – zaključuje Stojanović.
Kristina Jerkov
