Kako god bude na Cetinju 5. septembra - biće to poraz Crkve Srbije. Da, činiće se svešteničkim zilotima i četničkim junošama da su, uz silesiju državne moći, uz logistiku policije, ANB, BIA, uz pomoć kriminalnih gangova, posadili Joanikija na tron Svetog Petra Cetinjskog i tako uspjeli da slome bunt crnogorskih građana.
Privid je to, pirova pobjeda od jednog dana i poraz za vjek vjekova. Nema tog duhovnika koji može biti srećan ako mu ministarstva sile obezbjeđuju ustoličenje. Ko ogrnut silom propovijeda vjeru, nedostojan je sveštenog trona, koliko god śedio na njemu. I nema te mantre koja će Joanikiju obezbijediti miran san ako ga građani Prijestonice, grada heroja, kao i veliki broj crnogorskih građana uzduž i poprijeko – doživljavaju kao uljeza crkve tuđe države.
Svetosavlje u čeličnoj ogradi, čuvano policijom i agentima službi. Ima li većeg poraza od takve pobjede?
To je samo fragment crnogorskog političkog paradoksa u kojem je sve ispremetano, pa ono što nekima izgleda kao pobjeda je duboko poražavajuće, ono što liči na poraz je suštinski pobjeda.
Jer, kako god bude na Cetinju 5. septembra, biće to i poraz crnogorske vlasti. Džaba će premijeru Krivokapiću biti što kleči i ljubaka mrtvačke kovčege, manastirska vrata ili crkvene podove. Uzalud i monumentalno stupidne premijerove nedavne izjave, kojima je valjda htio da zamaskira okupaciju crnogorskog duha - da je Srpska pravoslavna crkva iznad nacije?! Baš kao što će ostati da zveči kao limeni doboš Abazoviću priča o ruci pravde, sve dok ne može da se sjeti ko mu je nudio 21 milion ili da objasni zašto je stimavao i partijskim novcem plaćao smještaj bjelosvjetskim špijunima treće klase.
Zalud vam trud svirači, svi iz Vlade i parlamentarne većine ostaće zapisani u istorijskim knjigama kao crnogorska vlast koja je Crnogorcima dekretom uskratila pravo na vjeroispovijest i pokušala silom da ograniči slobodu govora.
Ne ljube Crnogorci lance, uzvikivao je Njegoš, ne želeći da cjeliva ,,svete lokote“ kojima je Sveti Petar bio okovan. Nije taj, tako crnogorski, usklik izgleda dopro do ušiju novih vlastodržaca, opijenih slastima trenutne moći. Ili, možda, ljudi ne čitaju vlastitu istoriju. Da znaju nešto o njoj, Krivokapić i Abazović i ostali vlasnici državnih funkcija ne bi poručili svojim građanima – ljubite lance tuđe crkve, kojoj su – baš oni isti – zakonom predali u naručje crnogorske sakralne svetinje.
Kako se to zove, to kad vlast jedne države učini sve da veliki dio građana, koji su se izborili za obnovu te iste države, tretiraju kao ljude manjeg Boga, građane drugog reda – politika izdaje ili izdaja politike?
Opet, ako na Cetinju 5. septembra ne bude Joanikijevog ustoličenja, ako nova vlast i Crkva Srbije prihvate realnost i ceremoniju obave u Podgorici – neće to biti poraz ,,srpskog sveta“. Tek mali zastoj na ucrtanom putu.
A neće biti ni pobjeda Đukanovićevog DPS-a i partija nekadašnje vlasti. Godinama je bivša vlast pravila paktove i dilove sa Crkvom Srbije; navodno su kupovali mir i izborne pobjede, a rasprodavali su i poklanjali ono što nije njihovo. Ostrošku svetinju, koju su nekad Crnogorci branili ,,devet krvavijeh dana“ da ne padne u ruke Omer-paše Latasa, depeesovci su, vijek i po docnije, lasno prepisali i predali u ruke Srpskoj crkvi. U jednoj noći, pred neke izbore u kojima su pobijedili. I tako su, radi jednog ili više izbornih slavlja, napravili temelje svog budućeg poraza.
Zato i sadašnja opozicija koja, osim nekoliko zaista časnih izuzetaka, uglavnom tihuje i tvituje dok se građani na ulicama bore za svoja prava, mora da zna – poraz nove crnogorske vlasti ne znači da će oni, preko noći, ponovo zajahati na doratu pobjednika.
Ne, u istu rijeku ne možete ući dva puta.
Ako hoće da isprave greške nove vlasti, moraće da se pogledaju u ogledalu, da građanima pokažu i dokažu da su promijenili sebe. I da su naučili lekciju iz poraza 30. avgusta – država nije igračka za ostvarenje partijskih ili grupnih interesa.
Jer, za razliku od nekih, Crnogorci nemaju rezervnu domovinu.
Jedan prizor sa Cetinja, u neđelju 22. avgusta, taj mali transparent koji je visio sa balkona okićenog bijelim cvijećem zgrade u Ulici Baja Pivljanina ostao je nekako u sjenci okupljanja i bunta građana. Nepravedno. Na crvenoj podlozi, ispod crvene državne zastave koja se vijorila na jarbolu, bilo je zapisano: ,,Imam li ja pravo na svoju crkvu?!“
Strašna opomena. Tekst anonimnog Cetinjanina ili Cetinjanke govori više od svih govora, poklika i patriotskih pjesama buntovnih građana. To je slika tužne crnogorske realnosti: petnaest godina od obnove nezavisnosti, vjerujućim Crnogorcima država Crna Gora uskraćuje pravo na vjerske obrede u crkvama i manastirima koje su gradili njihovi preci.
Osvježilo, ka požari što polja osvježe.
