Prvi crnogorski oktobar, bilo je to ispisivanje istorije.Prije sedamdeset i šest godina, 24. oktobra 1944, uvodnikBlaža Jovanovićau prvom broju Pobjede naslovljen je -Pobjeda je tu, simbolično najavljujući, ne samo rađanje crnogorskog lista, već pobjedu nad fašizmom, najvećim zlom dvadesetog vijeka.
Od tog oktobra, kada se olovo počelo ponovo koristiti za slovoslaganje, a ne za ubijanje, Pobjeda je bila svjedok rađanja nove antifašističke Crne Gore u novoj antifašističkoj Jugoslaviji. I bila je Pobjeda pred izazovom da ,,pjeva o slobodi, kao što su sužnji pjevali o njoj“; da ruši okove još živog fašizma, da svjedoči o vremenu obnove, izgradnje i velikih nadanja... Da stalno opominje da bez Trinaestojulske Crne Gore ne bi uopšte bila moguća Crna Gora.
Bilo je to ono vrijeme herojske nade, uspona države i društva, stvaranja univerziteta, zatiranja zla nacionalizma, šovinizma. Ali i doba iznevjernih očekivanja - jednopartizma, naših ,,permanentnih golih otoka“, osporavanja drugačijeg mišljenja. Mislilo se, ipak, da je klero-fašizam trajno odaslat u, kako se tada voljelo reći, ,,ropotarnicu istorije“.
ISTORIJSKI KRUGOVI
Čudni su ti crnogorski oktobri, neobični su crnogorski istorijski krugovi. Četrdeset i četiri godine od onog prvog izdanja Pobjede, oktobra 1988. godine, pod krinkom borbe za Jugoslaviju i otpora prema ,,zulumu nad Srbima na Kosovu“ iz Beograda je izašao duh iz boce – velikosrpski nacionalizam. I tako, iz Beograda u Novi Sad, odatle u Titograd... Mitinzi, lov na ljude, razaranje društva, sve do januara kada se konačno dogodio prevrat. Krstili su ta dešavanja kao ,,antibirokratsku revoluciju“, ,,oslobađanje naroda“, a neki su prepotentno govorili o padu ,,posljednjeg Berlinskog zida u Evropi...“
Drugi crnogorski oktobar. Pobjednici su mislili da pišu konačnu istoriju.
Kako danas djeluje groteksno onaj miting gladnih u Nikšiću, kada je prosječna plata crnogorskog radika bila 1.000 maraka! Godinu kasnije – plata od dvije, tri marke, Jova Jovanović Zmaj na novčanici od 500.000.000.000 dinara. Petsto milijardi dinara za dva litra mlijeka.Revolucija koja je pojela vlastitu đecu.
Pobjeda je opet bila tu. Nažalost, ne samo kao svjedok istorije već i učesnik, kreator olovnog vremena kada su krenuli političari da prijete, popovi da kade, a topovi da grme. Usamljeni glasovi razuma unutar redakcije Pobjeda ostali su samo –tišina nemoćnih.
PUT SRAMOTE
Kada krene zlo, teško se zaustavlja. Pokazao je to itreći crnogorski oktobar, onaj crni 1. oktobar 1991. godine. Crnogorski trijumvirat vlasti –Momir, Milo, Sveto– slijedio jeMiloševićevbezumni put. I Pobjeda, kao jedan od propagandnih bičeva na tom putu, unutar sebe bez većinske volje da se odupre nazirućem paklu rata, onog unutrašnjeg prema komšijama druge vjere i nacije. I onog prema susjedima koji su napuštaliprokletu avliju.
Mučna vremena uzdizanja kleronacionalizma i pojave ogoljenog fašizma. I uzaludni otpor malobrojnih. Crkva, politika i zloupotrijebljeni mediji: rat za mir i Pobjedin ,,Rat za mir“, ubijanje Jugoslavije, deportacije muslimanskih izbjeglica, satanizacija mirovnog pokreta...Vrijeme crnogorske sramote.
Ipak, sa dna na kojem smo bili, kreću godine mukotrpnog uzdizanja iz blata mržnje. Teško, ali - uzdizanje. Uz neminovne razdore u vlasti, lične omraze, podjele; promjena politike Mila Đukanovića i okretanje ka suverenističkom bloku...
I prvi svici rađanja neke nove Crne Gore koja želi da ustane nakon pada, da slomi lance šovinizma, da se izmiri unutar sebe i sa drugima.
UZDIZANJE
I tadašnja Pobjeda je, prateći mijene vlasti, promijenila svoj lik i sadržaj, svjedočeći o mirnodopskoj borbi za pravo, čast i slobodu male balkanske države, od onog vremena kada se od marta do kraja juna 1999. Crna Gora mirom branila od Miloševićevog rata protiv NATO-a, čuvajući svoje građane i kada je pod svoje okrilje prigrlila stotine hiljada nevoljnika druge vjere i nacije.
Malo ih je tih godina, ali nas je ipak bilo, koji su bili ubijeđeni da postoji duga na kraju tog novog crnogorskog puta. Tako je i bilo - onog velikog dana 21. maja 2006. kada je Crna Gora konačno postala samostalna država. Naslovnica Pobjede 22. maja, drugačije Pobjede, svjedočila je o pobjedi jedne iskonski pravedne ideje.Mi sami, ali uvijek otvoreni za druge.
Djelovalo je da je istorijski krug zatvoren, da će se ožiljci zaliječiti, da će konačno izblijedjeti sjenke fašizma, krelikalizma.
Međutim, crnogorski krug nije pravilan. A put na Zapad, pokazalo se, nije jednosmjerna ulica. Niti su ugašeni imperijalni snovi iz Beograda, niti je nova Crna Gora umjela da pjeva kao što su suverenisti pjevali o njoj.
LET I PAD
Na površini, nova Crna Gora je napravila prekretnicu, spremna da živi promjene i namjerna da otkriva svoj pravi državni i društveni identitet. Iznutra, većinski smo ostali zatočenici partijskih interesa, ličnih i grupnih ambicija, nesposobni da se borimo, ne samo protiv korupcije i kriminala, nego za – drugačiju Crnu Goru. Onu koja je izglasana 21. maja, koja zna svoju prošlost da je ne bi ponavljala.
Godinama tri boje sivo. U nauci mrtvilo; univerzitetski profesori uglavnom na apanažama; u kulturi je zavladao duh zadruge, bez ideje o identitetskoj strategiji; u medijima se reketiranje pretvorilo u istraživačko novinarstvo, bez postavljanja pravih pitanja i traganja za istinom. Istrošena vlast ostala je da maše zastavama i da bude zaokupljena partijskim i unutarpartijskim borbama, praveći trule kompromise i privremene i trajnije dilove sa neprijateljima građanske države kao što je Srpska pravoslavna crkva...
Moralo je drugačije, ali nije. Zato se desilo jedino što se moglo desiti. Na izborima je poražena vlast koja je, iako je trpjela značjne kadrovske promjene i programske preokrete, vladala ovom državom tri decenije. Sa vrha Crne Gore skinute su partije vlasti predvođenen DPS-om, koji je – baš u času kada je prestao biti vlast – programski najcrnogorskija stranka. Izgleda čudno, ali je istorijski zakonito: svi računi koje je trebalo davno platiti, sada su dospjeli na naplatu.
Promjena, osvježenje ili oslobođenje, pobjeda prave Crne Gore? To su uzvikivali izborni pobjednici prvih dana septembra, sve uz mahanje zastavama – tuđe države i uz pojanje popova crkve čije je sjedište van Crne Gore. Ako je to pobjeda, onda više djeluje kao pobjeda nad Crnom Gorom.
IZAZOV
A ponavljanje priče o padu ,,posljednjeg Berlinskog zida“? I to u vremenu kada naši Bošnjaci i Muslimani na sjeveru drhte od oslobođenja, proživljavajući one slike sa početka devedesetih, strahujući od crnih grafita na kojimaleti ptica iznad Srebrenice. Od kada se to mržnja prema drugačijem naziva – pobjedom?
Sloboda je osvojena?!Idemo na popis, nestaće Crnogoraca– danas uzvikuju pobjednici, uz znakovito ćutanje i klimoglave iz Evrope i SAD. Zapadnjaci očito ne žele da vide ono što je bjelodano: u parlamentu dvotrećinska većina poslanika deklamuje priču o evroatlantskoj Crnoj Gori, dok dvije trećine nove vlasti sanja ideju o Crnoj Gori kao dijelu „srpskog sveta“.
Da, crnogorski istorijski krug nije pravilan i ovdje se istorija zaista ponavlja kao farsa. I, kao oktobra 1944. godine, tako i ovog oktobra prestupne 2020, na svoj 76. rođendan, Pobjeda se suočava sa sličnim izazovom kao u vremenu kada je napisan onaj čuveni naslov -Pobjeda je tu.
Nije lako, ali je prilično jednostavno, ako ima hrabrih ljudi i pravih novinara. To je izazov kojem se mora biti dorastao: da svjedočimo ponovo o borbi protiv neofašizma i starog, povampirenog, kleronacionalizma; da ne prećutkujemo mane bivše vlasti i ne pravimo idolopoklonstvo prema novoj oligarhiji; da ne ćutimo ako i drugi zaćute, da reagujemo kada se svjesno plasiraju obmane, da imamo obavezu prema istini, ma koliko bolna ona bila... Nije lako, ali nema drugog puta.
Jer, Pobjeda mora biti i biće –i dalje tu. Da budemo najjači glas one antifašističke, građanske, multietničke Crne Gore. Srećom, nijesmo sami. Većina je, svih vjera i nacija, na pravoj strani istorije.
