Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog
Planinski prevoj Krstac je predstavljao važnu vezu trgovcima, vojnicima, migratornim kretanjima i trgovačkim karavanima, imao je ključnu ulogu u ratovima, i bio izuzetna i značajna strateška i vojna tačka. Plnainski prevoj Krstac nalazi se na 927 mnv u sklopu NP ,,Lovćen.” Krstac je prevoj na zapadnom obodu Njeguša, koji dijeli ovu pitomu dolinu od Bokokotorskog zaliva. Prevoj razdvaja primorski od kontinentalnog dijela ovog istorijskog jezgra Crne Gore. Od Krsca do drevnog grada Kotora postoji poznati put koji se serpentinama spušta niz Kotorske strane, izgrađen u periodu vladavine Austrougarske monarhije. U blizini tog puta postoji i pješačka (karavanska) staza kod sela Žanjev Do na 1266 mnv koja je vjekovima bila saobraćajna spona između Njeguša i Kotora.
Na samom početkom staze i gotovo čitavom dužinom na ovom dijelu puta srećemo biljku u narodu poznatu kao divlji bosiljak (Lat. Clinopodium nepeta). Divlji bosiljak ili gorka metvica je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice usnatica (Lamiaceae). Cvjeta tokom ljeta VII-IX (primjerci koje smo snimili su cvjetali u XI mjesecu). Većina vrsta roda divljeg bosiljka je ili jako slična (po morfološkoj građi) cvijetu habitusu, ili dosta varijabilna, stoga predstavlja tešku grupu koja zadaje dosta problema i sistematičarima. U literaturi dolaze sa mnoštvom sinonima. Tako, kod ove vrste prema novijem kodeksu se ne vodi kao tipska subsp. Nepeta, nego subsp. glandulosum, pa se svaki stari i novi podatak i opis za ovu vrstu mora tretirati u skladu s tim. Biljka je suvih staništa, šikara, kamenitih površina kraških predjela međa. Karakteriše je jajasto tup i na rubovima blago nazupčen list i bijeli cvijet. Submediteranski je florni element. Etimologija: nepeta je etruskog porijekla i odnosi se na naziv njihovog grada; ujedno je to drevni naziv za biljku koja mirisom privlači mačke, pa je nazvana ,,mačja” a pošto po izgledu i mirisu podsjeća na metvicu, u većini naroda naziva se mačja menta (vidi: Lat. Nepeta cataria). Divlji bosiljak se koristi za umirenje živaca, grčeva u želucu i lakše mokrenje kao i u liječenju astme i zapaljenja bubrega. Primjenjuje se kod liječenja upala želuca, crijeva, kao i kod kašlja, početnih stanja tuberkuloze, kod bolesti mokraćnih organa.
Ovaj put smo nastavili starom pješačkom stazom koja vodi od Krsca do Praćišta 620 mnv i sela Špiljari 220 mnv da predstavimo ovu planinarsku rutu. Dan je utorak 10. novembar 2020. Godine, vrijeme toplo i sunčano, tek prošlo 9 časova izjutra. Glavna staza vodi sa desne strane i ne bismo je preporučili za planinarski poduhvat. Staza je veoma strma, opasna sa pokretnim siparima, na koje su jak uticaj imale hladne i oštre zime, mrazevi, ali i atmosverske padavine. Put je prilično uzak sa često urušenim (međama) pozidama koje su nekada sprečavale rasipanje sipara, čak je i jedan dio grebena odvojen od stijene i predstavlja opasnost. Više puta nam se desilo da nam i pored dobre obućenoga isklizne. Tokom samog spuštanja stazom prolazile su nam kroz glavu slike Crnogorki koje su sa Njeguša, Ćeklića, Čeva, Bjelica, Bajica, Rijeke Crnojevića i drugih sela išle ovom istom stazom na čuveni pazar u Kotoru. Shvatili smo koji je to bio napor za Crnogorke koje su na svojim nejakim plećima imale urivak (konop kojim su vezane preko leđa i dijela tijela nosile bijeli mrs, meso, mlijeko, jaja, kupus, krompir) a u povratku bi na urivku najčešće nosile brašno, gaz, maslinovo ulje, za potrebe domaćinstva. I dan danas tom stazom stoje telegrafski stubovi koje je Austrougarska monarhija koristila kao sistem veze, kasnije su isti stubovi korišćeni za elektifikaciju. Dok smo se spuštali evidentno je da se populacija crvene kleke polako širi(Lat. Juniperus oxycedrus) kao i brojna šuma crnog bora (Lat. Pinus nigra). Došli smo do kamenog mosta koji spaja južnu stranu staze sa śevernom stranom. O gradnji mosta nemamo pouzdane podatke.
Preko mosta smo prešli na južnu stranu staze koja je znatno stabilnija, šira i prohodnija. Pred nama je planinski potok sa čistom vodom iz krečnjaka. Ispod potoka uz samu stijenu koja se rasipa nailazimo na kućište koje je urušeno. Kućište je u vrijeme Austrougarske monarhije služilo inžinjerima i čuvarima koji su radili na postavljanju stopa za žičaru Kotor – Cetinje, a prije toga na kamenoj brani koja je izgrađena 1891 godine i koja je služila da uspori djelovanje vode i uticaj sipara na teren. Inače, sve vode sa okolnih planina otiču u slivnno područje rijeke Škurde. Snimamo jednu od betonskih stopa od žičare. Tu je i planinarski putokaz za stazu (konjski put) koji vodi ka Žanjevom Dolu. Austrougarska monarhija je odlučila da izgradi žičaru Kotor – Cetinje u ratnom vihoru 1916. godine. Žičara je rađena kao nužnost i jedina mogućnost snadbijevanja Austrugarskih trupa koje su osvojile zaleđe Boke Kotorske i Lovćen. Nije rađena za prevoz putnika, rađena je za potrebe vojne logistike. Ratna dejstva, ,,Lovćenska operacija” sa 40.000 vojnika na teritoriji Crne Gore, kada jeLovćen osvojen, Austrugarske snage su bile na liniji Đinovići – Dobrsko Selo, 15 km od Cetinja, vojska je trebala logističku podršku, oružje, municiju, hranu. Osim vojske okupator je preuzeo odgovornost za zauzete teritorije i njeno stanovništvo. Komunikacije sa zaleđem nema, brodovi do Kotora dovoze hranu municiju oružje, jedino riješenje je žičara. Specijalne jedinice austrougarske vojske imale su veliko iskustvo u gradnji žičara u Austriji i Švajcarskoj. Gradnja se odvijala u uslovima ratnih dejstava koja su se odvijali blizu gradilišta, trase, u januaru 1916. godine, u veoma teškim i složenim zimskim vremenskim uslovima. Žičara je imala tri kraka: Škurda-Krstac, Škaljari- Krstac, Krstac-Cetinje.
Nedaleko odatle srijećemo goveda koja nakon ispaše miruju dok ih budnim okom čuva vo kojinas posmatra kraj stabala crvene kleke. Dolazimo do zaravni Praćišta 620 mnv. Na području Praćišta polako se širi borova i šuma kleke kao i brojni grmići vrijeska (Lat. Calluna vulgaris). Vegetacija je zbog uticaja mediteranske klime još uvijek aktivna dok se miris smole sa borovih stabala širio svuda oko nas. Prosto osjećate prirodni vazdušni tonik koji prija plućima svakog planinara i istraživača. Pogled sa Praćišta pruža se prema bedemima starog grada, Bokokotorskom zalivu, planini Vrmac (766 mnv), što nas ne ostavlja ravnodušnim. Tu počinje vrijednom rukom neimara isklesana staza od kamena prilično široko urađena u cik-cak(kolski put) koja je na pojedinim mjestima obrasla stablima divljeg šipka (Lat. Punicae granati). Sve do izgradnje kolskog puta od Škaljara preko Trojice do Njeguša i dalje ka Cetinju, pješački put je imao izuzetan značaj. Vidi se to i po kvalitetu gradnje ovog puta,koji je do zaravni Praćište kompletno rađen od pravilno tesanog kamena. Veći dio puta i danas se nalazi u dobrom stanju.
Divlji nar ili morski šipak (Lat. Punicae granati) je tamno crvena voćka veličine 5-12 cm čiji plod ima oko šestotinjak jarko crvenih sočnih sjemenki. Porijeklom je iz Azije (od Irana do Himalaja), ali danas ga ima na čitavom mediteranu. Sazrijeva početkom jeseni, a dostupan je od septembra do januara. Kora divljeg šipka (Lat. Punicae granati cortex pulvis) sadrži polifenole, tanine, flavonoide (kemferol, kvercetin, luteolin), antocijane i organske kiśeline. Aktivni sastojci kore ploda divljeg šipka pokazuju antioksidantno i imunostimulišuće dejstvo. Takođe, aktivni sastojci djeluju i protivupalno i adstringentno na iritiranu sluzokožu usta i grla, organa za varenje. Upotreba čaja preporučuje se kao sredstvo za jačanje organizma kod iscrpljenosti i pada imuniteta. Tradicionalno, u narodnoj medicini, čaj od kore ploda divljeg šipka preporučuje se i kod dijareje i crijevnih parazita, a za spoljnu upotrebu, čaj pripremljen od kore divljeg šipka preporučuje se za ispiranje kod upale sluzokože usta i grla.
Spuštamo se polagano stazom ka selu Špiljari. Selo Špiljari je autentično selo u kom živi porodica Perović, pozadinu sela čine lijepo uređene omeđene manje livade ali i brojna stara kućišta. Do Špiljara na 220 mnv se stiže ovim starim putem– kanicama (serpetinama) kojima se lagano spuštamo a koje je napravila Austrougarska monarhija, kako bi povezala zaleđe Crne Gore sa Kotorom, tada u sastavu Austrougarske monarhije. Stignuvši do sela kao da se nalazimo u nekoj drugoj dimenziji, u zelenoj udolini sa druge strane litice, lijepo uređenje kaskadne pozide (međe). Nailazimo na napuštenu kamenu katoličku crkvicu svetog Jurja koja je podignuta 1559. godine. Primjećujemoostatke nekoliko kamenih kuća koje podsećaju na antičke, peloponeske kiklopske zidine, koje međusobno povezuje zemljani putić koji vodi ka jednoj jedinoj naseljenoj kući, na samoj litici, odakle se pogled pruža na proširenje u kanjonu i na sami Bokokotorski zaliv.
Nakon predaha od pola sata vraćamo se istim putem. Naše cjelodnevno istraživanje je brižljivo zapisano u našim rokovnicima. Uspon nakon kratkog odmora je naporan tako da pravimo česte predahe. Nakon izvjesnog vremena stižemo do Praćišta na 620 mnv koje je bilo poznato kao odmorište Crnogoraca. Odatle počinje desni krak i put koji nas vodi do izlaska kod sela Žanjev Do i koji je obilježen. Put je širok, prostran, kroz gustu borovu šumu. Jasno nam je tokom putovanja ovom planinarskom stazom da je ovaj put, zbog svoje širine, više korišćen jer su na konjima bili natovareni poljoprivredni proizvodi. Pravimo česte odmore, razmišljamo koliko je bilo teško onima koji su putovali ovim putem. Najčešće su ustajali prije zore oko 03 časa izjutra sa prvim pijetlovima koji su se oglašavali, a vraćali se svojim kućama često u mrklom mraku. Kroz borovu šumu nailazimo na stabla kostrike ili ježevine (Lat. Ruscus aculeatus-Liliaceae) koja se nalazi na Evropskoj crvenoj listi zakonom zaštićenih i ugroženih biljnih vrsta.
Kostrika je trajni zimzeleni žbun šuma (najviše bukovih i hrastovih) koji naraste do 90 cm visine. Stablo uspravno, gusto razgranato. Ljuspasti listići (tzv. filokladijumi) objajasti, kožasti, dugi do 3 cm a široki 10-12 mm, završavaju u bodlji. Pravi listovi su sitni, nalaze se u osnovi lisnih drški. Cvjetovi mali, zelenastobijele boje, rastu u paru. Cvjeta u martu i aprilu. Plodovi su crvene okrugle, mesnate bobice. Śemenke ostaju na biljci i tokom zime. Kao biljna ljekovita sirovina upotrebljava se rizom kostrike (Lat. Rusci aculeati rhizoma). Sakuplja se od gajenih biljaka jer je to jedini pravi odnos očuvanja ove biljne vrste. Vadi se početkom jeseni, odstrani korijenje, opere, iśeče u komade i suši na suncu. Osušen rizom je člankovit, spolja žućkastosiv i prstenasto naboran, slabog mirisa i sapunastog ukusa.U savremenoj fitoterapiji kostrika se upotrebljava kao pomoćno sredstvo u liječenju hemoroida, jer redukuje vlaženje, jača tonus krvnih sudova anorektalnog regiona i ublažava tegobe (svrab, ośećaj pečenja) koje nastaju zbog zastoja krvi u malim venama smještenim ispod površine kože. Ređe se koristi za ublažavanje karakterističnih tegoba u slučajevima poremećaja venske i limfne cirkulacije donjih ekstremiteta (bolovi, umor, ośećaj težine u nogama, grčevi, otoci, utrnulost…)
Nastavljamo put i izlazimo u blizini sela Žanjev Do. Nastavljamo asfaltnim putem i snimamo kadrove. Dolazimo do Golublje pećine, iz koje struji jako hladan vazduh. Nakon 800 metara stižemo do naših kola, već lagano pada sumrak i razgovaramo o našim zapažanjima. Iako smo ostali gotovo čitav dan, bilo je vrijedno vidjeti i doživjeti svu ljepotu ovih planinarskih staza koje su na nas djelovale inspirativno. Planinarski putevi i staze podlovćenskih vrleti kriju u sebi i brojne priče o vremenu kada se teško, ali i časno živjelo i borilo za opstanak.
