Na prvoj samostalnoj književnoj večeri Baranke nastanjene u Rijeci mr Martine Kosović.Piškor, brojna publika imala je priliku da se upozna sa njenim stvaralaštvom i, prema riječima medijatora, Radomira Petrića „poezijom koja nas sve zajedno ohrabruje da slavimo i pratimo svoje male padove“.
Petrić navodi i riječi Igora Žica koji Martinine radove naziva „poezijom tople tuge“.
Kosović-Piškor je najprije opisala preludij pisanja, odnosno, ono što je prethodilo nagradama i knjizi koja je pred čitaocima.
U tome joj je pomogao i selektor bARS-a Željko Milović sa kojim je kao srednjoškolka, jedna od najboljih učenica Gimnazije osamdesetih, bila na čelu prvog udruženja mladih stvaralaca Bara daleke 1988.
Martina je istakla da žali što tada, kada su i počele da stižu nagrade, nije zvanično izašla na književnu scenu.
„Družili smo se, pisali, uživali u druženju, pisanju, u tom vremenu. Onda se sve zaustavilo, došle su devedesete. I pored toga što je knjiga bila pripremljena, nije štampana. Recenziju je radio Dragan Radulović koji je sa mnom, kao trinaestogodišnjakinjom, snimio razgovor za emisiju ’Šareni autobus’. To je bilo uživanje… Kasnije je uslijedio moj odlazak na fakultet, pa rat i ružne stvari…”prisjeća se ona.
Godinu i po, kako dodaje, bila je bez kontakta sa Barom.
“Svi mi koji smo htjeli da se čujemo telefonom sa ovim dijelom bivše zemlje, morali smo ići u Brežice, u Sloveniju, gdje je postojala govornica sa koje si mogao uspostaviti kontakt sa Crnom Gorom. Malo sam pisala, iako sam studirala književnost. Udala sam se poslije, dobila djecu, nije ni tada bilo vremena za pisanje, ali je činjenica da nikad nije u potpunosti prestalo. Bilo je ’hvatanja pjesama’ i, kao što je neko rekao, ’proza je ulje na platnu a poezija akvarel’, odjednom bih, u hodu, čula stihove i, ako ih uspijem zapisati, to je to“, kazala je Kosović-Piškor.
Dodaje da je to bilo „pisanje u jednom dahu, bez ispravke“, te da su tako nastajale njene pjesme.
Navodi da je knjiga „Preludij disanja“ posveta preminulom bratu Igoru, „koji je uvijek bio tu da je štiti“.
„Sad mogu štititi samo sjećanja i udahnuti im svoje disanje. To je početak disanja vazduha kojeg dišem umjesto njega“, kazala je Martina i pročitala pjesmu posvećenu bratu.
S obzirom na to da joj je otac iz Bara, a majka iz Slavonije, Martina je, kaže, mješavina jednog i drugog – crnogorskog i hrvatskog. Bila je to inspiracija za pjesmu o „dvije bake, dvije različite prošlosti, dvije različite priče“, odnosno, u prenesenom značenju, o dva mentaliteta, naroda, načina života...
Kroz njenu poeziju se provlači i motiv duhovnog, religijskog.
„Vjera je veoma značajna jer kad se dogodi nešto veoma ružno, a nemate se na koga osloniti, jedino ona ostaje“, smatra autorka.
Pošto radi u vrtiću gdje se susretala sa slijepom i gluvom djecom, naučila je Brajevu azbuku i savladala drugi stepen tečaja znakovnog jezika za koji kaže da je izuzetno težak i komplikovan, jer taj vid komunikacije mora sadržati i rad drugih djelova tijela, ne samo ruku. Uz to je ova multitalentovana spisateljica završila i školu za vožnju motornim plovilima, ali i magistrirala na Pravnom fakultetu, na Kriminalistici, sa nesvakidašnjim radom koji je tretirao zločine u klasičnoj svjetskoj književnosti. Radila je kao učiteljica hrvatskog jezika, vaspitačica i lektorka na Hrvatskoj radioteleviziji i Kanalu R 1.
Ona je sinoć nadahnuto, „u pidžami od maslačka“, čitala nekoliko svojih pjesama, prenoseći snažnu emociju na publiku koja je svako čitanje ispratila aplauzom.
„Zahvaljujući bARS-u, spoznali smo stvaralački i poetski talenat mr Martine Kosović-Piškor, isklesan suptilnim stilom, koji ovoj večeri i ovom segmentu ’Barskog ljetopisa’ daje novu svježinu i umjetničku težinu“, kazao je medijator Radomir Petrić.
