Balkanska domovina: Sve su to pisci koji su odlučili, iz različitih razloga, neke svoje knjige da objave prije u Zagrebu, nego u državama u kojima žive, Sarajevu, Beogradu, Podgorici.
Svojevrsna potvrda prisutnosti pisaca iz regije u Zagrebu jeste i nedavno izišla Antologija nove bosanskohercegovačke pripovijetke “Rat i priče iz cijelog svijeta” koje su za biblioteku Kontekst, urednice Jagne Pogačnik, uredili Enver Kazaz i Ivan Lovrenović. Kazaz smatra da će se i ovom antologijom i knjigama koje će ubuduće biti objavljenje pokazati da je granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske samo administrativna, pogotovo za pisce najmlađe generacije, te da možemo slobodno govoriti o jedinstvenom književnom tržištu ideja, u što se, kako kaže, u zadnje vrijeme uključuje i Srbija.
Ognjen Spahić, mladi crnogorski autor, na pitanje zašto je roman “Hansenova djeca” odlučio objaviti najprije u Zagrebu, kaže kako “govorimo o doista malim geografskim distancama, našim malim i još manjim državama, granicama... Pišemo i govorimo istim jezikom, a Zagreb je za mene jedan od važnih toposa tog jezika. Nenad Popović i Mijo Popović povjerovali su da su ‘Hansenova djeca’ vrijedna objavljivanja i roman se pojavio kod ‘Durieuxa’.”Brojne prednosti: Po njegovom mišljenju, “iz crnogorske perspektive i iskustava, izdavačka scena u hrvatskoj izgleda, u najmanju ruku, pristojno, izdavačka je infrastruktura najurednija, a hrvatska književna publika najvidljivija, šta god to značilo, i spremna da se odrekne nekih predrasuda u korist dobre književnosti.”
Kruno Lokotar, urednik koji je objavio velik broj pisaca iz susjedstva – Veselina Gatala, Nihada Hasanovića, Vladimira Arsenijevića, Andreja Nikolaidisa, Emira Imamovića Pirkea, Selvedina Avdića, uskoro roman Balše Brkovića - na pitanje kako je i zašto odlučio objavljivati u većem broju pisce iz regije, kaže: “Urednik želi objavljivati dobre knjige i sarađivati sa najboljim piscima, a kako svi razumijemo tzv. b, h, s, a sada možemo dodati i cg jezik, nisam ni primijetio da je Emir Imamović Pirke ‘regionalni’ pisac. S njim sam jednostavno prijatelj, razumijem ga. A kada dobiješ dobar rukopis, onda po savjesti nemaš drugog izbora nego učiniti sve da se knjiga objavi i da se ponudi najvećem mogućem broju čitatelja.”
S obzirom na brojnost knjiga “iz susjedstva” koje je uredio, mogli smo ga pitati i o drugoj strani – zašto pisci to žele? “Različiti autori imaju različite motive, ali prevladava, barem meni tako kažu, odnos s urednikom”, kaže Lokotar. Autorima je jako stalo do razgovora o knjizi, kritičkog feedbacka koji može umanjiti negativan, javni diskurs.
Vještina uređivanja: A to ulaženje u dubinu knjige, u sve njezine planove, razgovor s autorima i dorade teksta najljepši su dio uredničkog posla. Naravno, važno je da se autoru pruži i solidna produkcija, dakle da izdavač transparentno posluje, ima sređenu distribuciju… da prati autora. Novac uglavnom nije presudan, njega je uvijek premalo, ali važno je da se jasno znaju i poštuju finansijski uslovi posla, pa da se autor i tako potvrdi kao subjekt”, kaže Lokotar. Što se tiče očekivanja publike, ona, u smislu “stereotipa”, postoje. “Ali njima ne mislim podilaziti, nasuprot, treba ih razbijati, jer nismo u vicu nego u književnosti”, kaže Lokotar.
No, bez medijske podrške pisci su nevidljivi, smatra on, pa nakon što je regija živnula nakon crnogorskog buma, možemo govoriti i o odličnim novim bosanskim autorima. “Naša ksenofobična kultura i mediji baš se i ne ponose time što regionalni autori ovdje premijerno objavljuju, a dio domaćih autora i novinara shvaća ih kao konkurenciju pa ih blokiraju”, smatra Lokotar.
S njim je u “posljednjem krugu” rada na svom zadnjem romanu, “Predator”, koji je prije nekoliko mjeseci izišao u Algoritmu, intenzivno sarađivao poznati srpski pisac Vladimir Arsenijević. Nema, priznaje, prevelika očekivanja kad je riječ o uspješnosti u Hrvatskoj jer opaža kako se već “čitav niz godina odvija istovjetan prazan hod u recepciji autora iz Srbije u Hrvatskoj.” Smatra da hrvatski pisci, barem neki od njih, doživljavaju velik uspjeh kod srpske čitalačke publike, dok bilo kakav uspjeh srpskih pisaca u Hrvatskoj praktički izostaje.
Izazovi zagrebačke scene: Obje književne scene smatra šupljikavima i pomalo dosadnima, iako je, tvrdi, hrvatska književnost svakako uzbudljivija od srpske. “Ono što zaista ima smisla gledati jesu te dvije književnosti zajedno uz bosanskohercegovačku i crnogorsku. Tu onda već govorimo o prilično interesantnoj i dinamičnoj sceni s nizom interesantnih aktera. Sve uže od toga nepogrešivo miriše na provincijski duh, i premaleno je da bi se smatralo ozbiljnim.”
Ivan Lovrenović svoje je prve tekstove, u Zagrebu prije nego u Sarajevu, objavio početkom 90-ih, za vrijeme opsade Sarajeva, a kako naglašava, “rodno mjesto” tog današnjeg trenda bio je Nenad Popović i njegova izdavačka kuća Durieux.
Na pitanje zašto je objavljivanje knjiga u Zagrebu postalo svojevrsnim fenomenom, kaže: “Zagrebačka i hrvatska književna scena jednostavno je mnogo dinamičnija i propulzivnija od bosanskohecegovačke. Piscima, osobito mladima, to je sigurno najvažniji razlog – da budu prepoznati, da se o njihovim knjigama piše, da se promovišu i da ih se poziva na javne događaje vezane uz književnost. Sasvim razumljivo.”
Čak četiri knjige u Zagrebu je objavio crnogorski pisac Andrej Nikolaidis. Piscem koji ne mora nuditi knjige nego ga izdavači traže postao je već prvim romanom koji je ovdje objavio, “Mimesis”. Tako je odmah objavio i sljedeća dva romana, “Sin” i “Dolazak”. “Posljednji roman, ‘Dolazak’, koji je ove godine objavio Algoritam, imao je odličnu recepciju. Čak i više nego s publikom, imao sam sreće s kritikom: ljudima koji pišu o književnosti moji su se romani, uglavnom, dopali”, kaže Nikolaidis. Potom su te knjige izlazile u Ljubljani, Sarajevu, Beogradu...Početni “neuspjeh” nije ga obeshrabrio. “Mimesis” je najprije poslao Popoviću u Durieux, koji je rukopis prihvatio; prije toga poslao mu je roman “Oni!”, ali taj mu je Popović odbio. Nenada je poznavao, on je tad sarađivao sa Miloradom Popovićem, crnogorskim pjesnikom i izdavačem, ali to je bilo, što se tiče veza sa književničkom i izdavačkom scenom, sve. Nikolaidis objašnjava i razloge zbog kojih se odlučio knjige objavljivati u Zagrebu prije no u Crnoj Gori, ili negdje drugdje: “U to vrijeme, u jeku crnogorskog pokreta za nezavisnost u kojem sam na više načina sudjelovao, politički mi je bilo neprihvatljivo da knjigu štampam u Beogradu.
„Ako tvrdim da Beograd prema Crnoj Gori vodi kolonijalnu politiku, neću tamo štampati romane”, otkriva Nikolaidis, i nastavlja: “Ako štampate roman u Crnoj Gori, gdje postoji svega pet-šest knjižara, a pola od njih i ne drži moje knjige, to je kao da roman spustite u bunar.”
“Postojao je i taj generacijski momenat – na scenu je stupilo pokoljenje postjugoslavenskih pisaca”, kaže Balša Brković, treći od crnogorskih pisaca koji su prošlih nekoliko godina napravili bum na hrvatskoj sceni. Njegov prvi roman, “Privatna galerija”, 2002., postao je svojevrsni fenomen – ovih dana u Podgorici izlazi četvrto izdanje – a ukupni dosdašnji tiraž veći je od 20.000 primjeraka. Reakcija kritičara bila je takođe pozitivna, interes za “Novu crnogorsku književnost” narastao je i zahvaljujući toj knjizi, otvorila su se mnoga vrata njemu i drugima.
Bliskost književnih afiniteta urednika i pisca bila je presudna u objavljivanju odličnog romana koji je odlično prošao kod publike, romana “Šumski duh” Gorana Samardžića iz Sarajeva. Samardžiću je to bio prvi roman, ali često ga je mučilo pitanje koliko to zapravo vrijedi. Drago Glamuzina, urednik u Profilu, koji se, kako kaže Samardžić, zarazio romanom, vratio mu je vjeru u njega, a na kraju je roman izvrsno prošao.
“Zagreb mi je bio bliži u vrijeme rata jer sam boravio u Rovinju. Presudnu ulogu imao je Nenad Popović koji je u vrlo teško vrijeme, 1993., objavio ‘Dnevnik apatrida’”, kaže Bora Ćosić, pisac rođen u Zagrebu, koji je većinu života proveo u Beogradu. “Potom dolazi Čegec s Meandrom, divnom kućom, iako vrlo siromašnom. Sada je, naravno, vrlo važan Profil i njegov gost-urednik Velimir Visković. Zagrebačko izdavaštvo je, slično kao i drugdje u zemljama tranzicije, potentno u idejama, ali teškoće nastaju kod realizacije, nema nigdje dovoljno novca. To će ići tako sve dok političari ne shvate da o kulturi ovisi dobar dio njihova, političkog opstanka”, kaže Ćosić, koji je upravo u “Profilu” objavio roman “Zapadno od raja”.
Mirjana Dugandžija-GLOBUS
