Nepisano pravilo da horor film započnete omažom na kultni klasik funkcioniše u svijetu mudrih, dovitljivih i kvalitetnih filmaša. Onih koji se mogu drznuti da „maznu“ scenu ili dvije iz vašeg omiljenog filma sa kraja devedesetih ili pak ranije. No, nije rijetkost da mnogi u tome omanu i bivaju karikirani kao najgora vrsta parodije, ona koja vam ne izmami čak ni poluosmijeh.
Jedno od takvih ostvarenja jeste „Papin egzorcista“ Džulijusa Ejveria, publici najpoznatijeg po onom infamoznom film o zombi nacistima „Overlord“ iz 2018. godine.
I dok je najava za ovo djelo sedme umjetnosti bila i više nego bizarna, jer ko bi radio priču o Vatikanskom egzorcisti papi Gabrijelu Amortu, još čudnija je bila vijest da će fiktivnu verziju njega igrati ni manje ni više do legendarni „Gladijator“ Rasel Krou. Pitanje koje visi u etru, čak i nekoliko nedelja nakon premijere jednostavno je i vrlo direktno – Zašto?
No prije nego li pređemo na kritiku, neophodno je reći da ako ste pogledali barem jedan film o istjerivanju đavola (potajno se nadamo da je to, pored „Egzorciste“ iz osamdesetih, bio „Egzorcizam Emili Rouz“) onda ste, fundamentalno, pogledali i ovaj film. Razlika je u majušnim nijasnama, koje su, moramo priznati, bile primamljive i zazvučale kao da gledamo „House of Cards“, ali na horor način.
Formula je jasna, za svaku porodicu pogođenu đavoljim dodirom, nalazi se rješenje u vidu egzorcizma i spoljnih intriga oko uplitanja crkve i sumnjičavog društva. Takav je i ovdje slučaj. I dok Rasel Krou u maestralnom glumačkom maniru uvjerljivo i s lakoćom prikazuje kako postoje fenomeni daleki i strani „običnom“ ljudskom mozgu, čini nam se da mu je, kao glumcu, bilo jako dosadno te se kao pijan plota latio ove priče koja je, slobodno, mogla pripasti nekom iz mlađe generacije.
Da se razumijemo, glumačka postava nije loša. Pored njega, tu su i Aleks Eso u ulozi Julije, matrijarha nesrećne porodice, Lorel Mardsen (igra lik Ejmi) koja može da uđe u aleju mladih „kraljica vriska“ s obzirom na to da sjajno vrišti (što je za ovakvu vrstu filma i neophodnost) a i gluma joj je i više nego na mjestu. Pored njih, ne možemo izostaviti i Pitera Fejonija koji tumači zaposjednutog dječaka Henrija.
I dok „Papin Egzorcista“ ne preza od nabacavanja informacijama, klupko se polako odmotava i na kraju tunela se krije - izrazito loš film. U njemu, kao horor puzli, ništa nema smisla, jer je scenario plitak. Štaviše, pogrešno plitkoća podrazumijeva da na dubini postoji nešto, ako ništa, samo ideja koja se razvila u realizaciju. Voljeli bismo da znamo pravi razlog za snimanje ovog filma, a koji se ne svodi na „Raselu se to dopalo, on je glumački fenomen, daćemo mu nekoliko miliona i snimamo film!“ jer ta zamisao ima uvredljivu pozadinu i konotaciju.
Da se ne lažemo, scene zaposijedanja jesu jezive i unose strah u kosti. Koreografi su se naročito potrudili da izgledaju što bezumnije i zapravo monstruozne, jer da su to omanuli onda bi tek mogli kompletan paket baciti i nikad više ne uraditi jednu ovakvu stvar. Ali, u tome je i čar filma.
I dok se većini ovo ostvarenje neće dopasti, jer postoje bolji filmovi za gledanje, uspjelo je da potvrdi noviju tezu da horor žanr proživljava naročito primjetan vid ekspanzije i kulturne relevantnosti.
