Pandemija je pokazala da biti „ranjiv“ znači da vaš život nije važan

„Koga ne spašavamo?“ – markerom na bijeloj tabli tokom brejnstorminga, ove riječi sa vladinog sastanka s početka pandemije, koje je prošlog mjeseca u javnost iznio Dominik Kamings, mnogo govore o katastrofalnom upravljanju pandemijom ove vlade i značaju koji zaista daje najugroženijim ljudima.

Sjetite se prošlog proljeća, kada su ministri izjavili da im je prioritet zaštita invalida i starijih ljudi. Met Henkok je obećao da će staviti obruč zaštite oko domova za njegu. Boris Džonson zahvalio se invalidima na višemjesečnom „žrtvovanju“ njihove zaštite. U stvarnosti, to su bili ti ljudi koji bi nesrazmjerno nastavili da umiru. Oko 42.000 stanovnika domova za njegu u Engleskoj i Velsu umrlo je od Covida, prema Zavodu za nacionalnu statistiku (ONS), iako se smatra da je stvarni broj veći. Od februara 2021. godine 61.000 osoba sa invaliditetom umrlo je od virusa, što čini gotovo 60% od ukupnog broja smrtnih slučajeva Covid-19 u Engleskoj.

Bilo bi lako pretpostaviti da su ove smrti uglavnom nastale zbog već postojećih zdravstvenih razloga, ali su u istoj mjeri bile stvar već postojećih nejednakosti. Analiza ONS pokazuje da su smrtni slučajevi osoba sa invaliditetom od Covida povezani sa siromaštvom i skučenim stanovanjem, kao i nejednakim pristupom zdravstvenoj zaštiti, što je stvarnost koja je za osobe crnačkog i azijskog porijekla sa invaliditetom bila još ubitačnija.

Riječ „ranjiv“ postala je ključna u pandemijskom leksikonu, ali je često nanijela više štete nego koristi.

Ljudi koji pripadaju grupi visokog rizika, koji su se nadali da će ih ministri zaštititi, na kraju su postali žrtve nečinjenja i ravnodušnosti. Program zaštite u Engleskoj toliko neuspješan da je zaobišao skoro dva miliona ljudi. Osoblje poslato u domove za njegu bez odgovarajuće lične zaštitne opreme. Zaštita radnika bez finansijske podrške primoranih na rad kako bi mogli da prežive. Ovako izgleda institucionalno zanemarivanje: savršena oluja sistematske nepravde i staromodnog neobraćanja pažnje.

Riječ „ranjiv“ postala je ključna u pandemijskom leksikonu, ali je često nanijela više štete nego koristi. To implicira da su masovne smrti invalida i starih ljudi bile neizbježne, i državu povoljno oslobađa odgovornosti. Sugeriše da odluka o vraćanju netestiranih štićenika nazad u domove za njegu nije bila kriva za naknadne smrti, već je to bilo loše zdravstveno stanje dotičnih pojedinaca.

Istina je, osobe sa invaliditetom i starije osobe nijesu bile „ranjive“ na virus samo zbog svog zdravlja ili starosti: bile su ranjive jer se vlada nije trudila da ih zaštiti. Ono što se dogodilo sa našim „najranjivijim“ tokom pandemije nije neka strašna tragedija. Bila je to previše predvidljiva posljedica sistema koji je odlučivao da su životi invalida i starijih ljudi manje važni od života ostalih.

Kada smrtnost počne da raste, postaje izuzetno lako izgubiti iz vida vrijednost života. U aprilu prošle godine, dok su bolnice popuštale zbog sve većih slučajeva, Britansko ljekarsko udruženje postavilo je smjernice, koje su kasnije povučene, za odmjeravanje liječenja kod pacijenata sa Covidom sa određenim invaliditetom. 

"Koga ne spašavamo" - natpis na tabli tokom sastanka britanske vlade

Do drugog talasa, za ljude sa smetnjama u učenju koji su se razboljeli od virusa dato je naređenje „ne oživljavati“. Ovi trenuci su bili šokantni, ali na kraju su se jedva registrovali kao skandal. Izvanredno je kako se lako može prihvatiti nepravda ako se nanese pravoj grupi ljudi.

U sijenci Drugog svjetskog rata, filozofkinja Hana Arent opisala je kako najnemoralnija djela često čine ne zlikovci, već zvaničnici koji obavljaju svoj posao. Osam decenija nakon sukoba, nalazimo se u sasvim drugoj globalnoj krizi, ali teorija Arent ostaje relevantna. Ne treba izračunavati najgore strahote. Bešćutnost za nas ne dolazi od negativca sa crnim šeširom. Ponekad je to samo ono što je markerom ispisano na bijeloj tabli.

Ništa neće invalide i bolesne koji su umrli od posljedica Covid-19 vratiti u život, ali najmanje što zaslužuju je da iz njihove smrti učimo lekcije. Prva je da su ove stvari veće od same pandemije. Koronavirus ih je možda ogolio, ali ih nije izmislio.

Tokom protekle decenije, Britanija je usvajala sve drskiji, utilitaristički pristup koji neke građane smatra korisnima, a druge preskupima. Godine kad su osobe sa invaliditetom postavljale kao „prosjake“, a one bez posla kao „derikože“, omogućile su političarima da postave cijenu pristojnosti. Normalizovalo se nanošenje štete upravo ljudima kojima je potrebna pomoć.

Ništa neće invalide i bolesne koji su umrli od posljedica Covid-19 vratiti u život, ali najmanje što zaslužuju je da iz njihove smrti učimo lekcije.

Isto društvo koje je ostavilo na desetine hiljada ljudi da umru u domovima za njegu ima sistem davanja koji osobe sa invaliditetom rutinski čine siromašnima i sistem socijalne zaštite koji ostavlja starije ljude da leže među zaprljanim čaršavima. Jednog se ne može otarasiti bez suočavanja s drugim.

Ako želimo da imamo bilo kakve šanse da to promijenimo, za drugu lekciju biće potrebno razmisliti o tome kako se takvo društvo uopšte razvilo. Institucije i ljudi u njima imaju moć i odgovornost, ali ne postoje u vakuumu. Neoprezni političari imaju priliku da nanesu više štete samo zato što ih ponovo biramo. Novine pune mržnje opstaju samo zato što ih kupujemo.

Postoji nedostatak empatije i poštovanja prema invalidnim i marginalizovanim ljudima. Rješavanje ovoga zasigurno se oslanja na slušanje onih koji su stvarno pogođeni; nije slučajno što su osobe sa invaliditetom, koje trpe nejednake poteškoće, nedovoljno zastupljene u medijima i politici. Na osnovu toga možemo da naslutimo gdje se nalazimo da smo u trenutnoj raspravi o nevakcinisanju radnika koji pružaju njege čuli jedva poneku riječ korisnika njege koja bi bili izloženi riziku.

Uvjerenje da su životi sa invaliditetom – ili, što se toga tiče, siromašnih ili crnaca ili starijih ljudi – jednokratni je duboko usađena i složena predrasuda koja se neće lako promijeniti. Ali suština je sigurno dovoljno jednostavna: oni koji se razlikuju od nas zaslužuju ista prava, dostojanstvo i zaštitu kao i mi. Dok desetine hiljada „ranjivih“ ljudi leži u ranim grobovima, na bolan način postaje jasno koliko smo se udaljili od ovog ideala. Ne treba im naše sažaljenje – treba im pravda.

* * * * *

Autorka je Frensis Rajan, Guardianova kolumnistkinja; napisala je knjigu "Osakaćeni: Štednja i demonizacija osoba sa invaliditetom"