Nije to ništa čudno - ne dešava se toliko često da filmovi sa ovih prostora dobijaju toliko značajna priznanja, a ostvarenje "Čovjek koji nije mogao šutjeti" dodatno je zainteresovalo javnost jer govori o otmici i ubistvu 19 putnika, koje su srpske paravojne snage kidnapovale na željezničkoj stanici Štrpci, iz voza koji je od Beograda išao ka Baru.
Slijepčevićev novi film traje 13 minuta, a samog reditelja najbolje pamtimo po još jednom izuzetnom, dokumentarnom ostvarenju. Riječ je o filmu "Srbenka" iz 2018, za koji je takođe dobio jednu od nagrada za dokumentaristiku u Kanu, a koji govori o djeci drugačijih, odnosno malobrojnijih nacija u Hrvatskoj koja su rođena nakon rata, o njihovim strahovanjima, spoznajama, odbacivanju, pa i nasilju kroz koje prolaze.
Priča nam je dobro poznata
Ovog puta, Slijepčević se bavio temom koja nam je jako dobro poznata, pri čemu je u pitanju igrana forma. Uloge, između ostalih, tumače Goran Bogdan, Robert Ugrina, francuski glumac Aleksis Manenti i glavni akter - Dragan Mićanović.
Priča o zločinu u Štrpcima iz 1993. godine može se ispričati iz mnogo uglova, a reditelj se opredijelio da u fokus stavi nekadašnjeg kapetana prve klase JNA Toma Buzova, čiju ulogu i tumači Mićanović.
Jedini čovjek koji se usprotivio
Buzov je, zapravo, jedina žrtva masakra u Štrpcima koji nije bio musliman - ne računajući pritom i dalje neidentifikovanog muškarca afričkog ili sličnog porijekla koji je takođe izveden iz voza.
16
No, nije to bio razlog zbog kojeg je Slijepčević, obrađujućo tematiku zločina u Štrpcima, ispričao priču o njemu. Ključni motiv je bila dobro poznata činjenica, makar onima koji su se nekad zainteresovali za pomenuti slučaj - Buzov je bio jedini od više stotina putnika iz voza Beograd - Bar koji se usprotivio odvođenju bošnjačkih, odnosno muslimanskih putnika od strane srpskih paravojnih formacija.
Kako su kasnije isticali svjedoci, nakon što se usprotivio, Buzova su zločinci legitimisali i, vidjevši da je Hrvat, odveli ga sa ostalima - sa kojima je i ubijen.
Buzov je krenuo u Podgoricu, ali u nju nije stigao
Buzov, koji je od 1976. godine živio na Novom Beogradu, tog je dana krenuo u Podgoricu, gdje je njegov sin služio vojsku.
Pošto se uveče nije javio iz Podgorice, njegova je supruga sve prijavila institucijama i od tada su trajali njeni dugotrajni pokušaji da sazna istinu. Do danas, njegovi ostaci nijesu pronađeni.
Slijepčevićev uspjeh bitan je iz mnogo razloga
Slijepčevićev uspjeh u Kanu, osim umjetničke, ima i još nekoliko bitnih dimenzija kada je u pitanju naša regija.
Najprije, dobijajući Zlatnu palmu za kratku formu, Slijepčević je još jednom stavio u fokus regionalne javnosti jeziv događaj iz 1993, koji i dalje nije dobio valjan epilog - jer, do danas su nađeni ostaci četiri od 19 žrtava, pri čemu svi počinioci masakra, a naročito nalogodavci, nijesu odgovarali.
Nadalje, govoreći o čovjeku koji nije mogao ćutati, reditelj će podsjetiti javnost, a mlađe vjerovatno i prvi put upoznati sa slučajem čovjeka koji se nije mirio i koji se usprotivio bezumnom događaju, što ga je na kraju koštalo života.
I najzad - nema sumnje da je Slijepčević uspio u nečemu što se na ovim prostorima ne dešava tako često - jer, dan nakon Kana, javnost dominantno govori o jednom kratkom filmu.
Iako je u Crnoj Gori informaciju o velikom dostignuću zagrebačkog reditelja donekle zasijenio podatak da "Čovjek koji nije mogao šutjeti" nije dobio podršku na konkursu naše krovne filmske institucije - nadajmo se kako će u sljedećim sličnim slučajevima takve vijesti izostajati.
Jer, nije potrebno naglašavati da bi i za samu Crnu Goru, čija je kinematografija i dalje na evropskoj margini, učešće u koprodukcijskom projektu nagrađenom Zlatnom palmom ipak bio korak naprijed.
