Gojković-Vukićević u obraćanju javnosti napominje da i dalje ne zna razloge otkaza, ali najavljuje da će svoja prava potražiti na sudu.
Obraćanje prenosimo u cjelosti:
Dragi prijatelji,
Radi javnosti i vas kao i moje porodice, moram vas obavijestiti,
Da je Ministarstvo Vesne Bratić, odlučilo da ne produži moj ugovor, koji je istekao 9. juna. Obavještenje o odluci da mi ne produže konsultantski ugovor, koji sam sa tim Ministarstvom potpisala prije šest mjeseci, dobila sam 20 dana kasnije, i to nakon više mojih pokušaja da stupim u kontakt sa najodgovornijim osobama u tom Ministarstvu: ministarkom, šefom kabineta, državnim sekretarima.
Napokon, 1. jula osoba, koju neću imenovati, se “smilovala” i javila mi da je Ministarstvo sa mnom zaključilo ugovor. Prethodno, na žiro račun su mi uplatili 200 eura pa sam razumjela da je vjerovatno došlo do zaključenja.
Zbog takvog ponašanja ja sam gotovo mjesec dana išla na posao, ne znajući da su me praktično otpustili.
Moram da napomenem, da je ministarka Bratić meni samoinicijativno ponudila posao PR Ministarstva. Misleći da ću se boriti za bolje društvo i neophodne reforme i pomoći u timu slobodnih ljudi, (ono što sam zapravo cijelog života radila), ja sam to prihvatila.
Napustila sam svoju autorsku emisiju koju sam vodila šest godina u Srpskoj televiziji.
Danas nakon svega, osjećam se poniženo i prevareno, budući da se sjećam šta mi je ministarka na početku obećala, a šta je rezultat danas: saznanje da sam ovakav način ostala bez posla.
Cijeli moj radni angažman i odnos Bratić i saradnika prema meni jedino mogu opisati onom kultnom rečenicom iz filma “Maratonci trče počasni krug”: “Кo je vas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti…”
Nakon tri mjeseca rada, bez ikakvog objašnjenja i obrazloženja, koje se praktikuje u 21. vijeku, ministarka me je smijenila sa pozicije PR Ministarstva i rasporedila u Upravu za sport.
Želim da se zahvalim gospodinu Vasiliju Laloševiću i kolegama iz Uprave na više nego korektnom odnosu koji su pokazali do sada.
Međutim, namjera Bratić nije bila da me prerasporedi tamo već da me otpusti, a moj premještaj je bio samo privremen, kako danas razumijem.
Ovakav nehuman odnos prema zaposlenom, koji više liči na poigravanje sa mojim životom, je zaista nečuven. Pritom, ja i dalje ne znam razloge za moje otpuštanje, budući da je sa druge strane samo ćutanje.
Ne preostaje mi ništa sem da svoja prava potražim na Sudu što i planiram, nadajući se da se nikom više neće desiti slično. Mislila sam da sam nakon godina, koje sam provela na birou Zavoda za zapošljavanje trpeći diskriminaciju, doživjela da radim u svojoj Vladi. Sada više nisam tako sigurna da je ovo moja, tj “naša Vlada”. Čast časnim izuzecima koji u njoj rade.
No idemo dalje, šta drugo preostaje.
