Bio jednom jedan Balkan najotvoreniji na svijetu... u vidu velike Open YU. Centar mu je bio u Beogradu, tamo đe su ga strpali u ćuzu iz koje ne može da izađe decenijama. Niko mu ne može doći u pośetu, a on ka' svaki osuđenik, ne može nikome otići. Ta Open YU je bila najbolja udruga u povijesti, neudruživih naroda i država koje je ujedinio onaj koji se nije pozivao na isprofanisanu demokratiju već na jednakost svih Balkanaca; u dijelu koji se zvao Jugoslavija bez granica, od Vardara pa do Triglava.
Tu uspješnu federalnu tvorevinu na koju je ostali svijet bio ljubomoran sve dok je nije demolirao do uništenja, prvi su rastrgli njeni činioci u njenoj prijestonici. Neke od njenih tekovina još ne može da priušti sebi ni savremena Evropa nazvana EU, ni sveznana Amerika, najmoćnija sila ovoga svijeta. Jugoslovensko zdravstvo i školstvo, vojna sigurnost i civilna bezbjednost su i dan-danas poželjni snovi za mnogo širi prostor od Balkana. Njeno (pre)zaduženje kod svijeta je minorna stavka sa današnje tačke gledanja, jer su zaduženja nekih njenih ex YU članica dostigla dug makar pet Jugoslavija. Njeni čimbenici su tragali za demokratijom, a lagali nas prostokratijom. Za njih je krađa svoje zemlje bila i ostala prosta ka pasulj. Tito je ne jednom rekao na svoj, vrlo duhovit način: ,,Ja bih vama dopustio demokratiju, ali vi ćete odmah da se potučete!“... Tako smo se potukli da smo ubili u sebi svaki pojam o državi. Narod (ili Srpski svet) koji boluje od hronične sebičnosti ne može udruživati nikoga i ni u čemu... Bar ne dok se ne izliječi! ,,Zaludu se nedružina druži!“
Sada kad smo dovoljno udaljeni od imena Jugoslavija, njeno prezime; (država Svih Naroda i Narodnosti) nam zvuči kao Ujedinjene nacije... Bili smo sa njom, ne na korak, nego na stopu od EU. Neki inventivan sinaesta, nepotkovan nacionalizmom, mogao bi da napravi vrlo dobar film: Bilo jednom u Jugoslaviji! Film o tome kako su njeni nesnosni čimbenici imali snošljivu zajednicu i zemlju bez granica. Ali kad ograničeni zaśedu na prijesto, ograničenost je bezgranična.
Čemu onda sad ,,Open Balkan“? ,,Samo da je više mučnije!“... kad smo closed u svakom smislu i značenju. Istok bi od nas napravio klozet u koji se nosa ne bi moglo nanijet od ustajalog i nesnosnog pravoslavlja. Zapad je pokušavao od nas da napravi neku varijantu istočnog zapada, ali je zapadao u interesnu politiku trgovine sa Istokom, sve dok tom interesu nije istekao rok upotrebe zbog Ukrajine. Ipak, i dalje će oni trgovati i zemljama i narodima. A mi ćemo biti zatvoreni kao klozet. Bolji odoše boljima, a mi jedva s gorima! Sada s takvima treba praviti otvorene granice? Prema tome, nos u šake, ćuti i zatvori. Closed!
Crna Gora ne proizvodi ništa svoje, osim neprijatelje s kojim dobro promeće na Istoku. Vlast od toga živi dok sve ostalo preživljava. Najbolji proizvod joj je ono što radi bez mozga, izvozeći one koji ga imaju. Izvozi svoje, a uvozi tuđe ljude, koji je razljuđuju. Od tog importa sebe je eksportovala u tuđi nacion koji je toliko okovao da joj je bezmalo svaka vrsta samostalnosti u lancima. Obezumljena je toliko bezumnim vladama... da veze s mozgom nema. Nedostaje da se prekine samo jedna jedina, posljednja karika pa da posve raskine sa sobom. Proizvodimo samo eksportne političare... za izvoz... tamo daleko. Proizvodimo tuđe partije i vlade da više nemamo nijedne domaće, ni malo... a uvozimo samo tuđu crkvu na veliko. Toliko crkve imamo na lageru da je sve što je crnogorsko u konclogoru. Umjesto razmjene dobara, mi, sa nama najbližeg tržišta, uvozimo zlo. Izgleda tako da nam ništa ne treba osim ,,Open Balkana“ i temeljnog ugovora da se poništimo do temelja. Konjevićeva izjava, sa mjesta ministra odbrane, da se radi o ozbiljnoj špijunsko- obavještajnoj djelatnosti (nije nikoga imenovao), ali su neimenovani sami sebe imenovali u naznačenoj djelatnosti protiv zemlje u kojoj vladaju, je odjeknula.
Ne možemo se za svaku rabotu pozivati na Njegoša (mada i nezvan dođe)... pa ni za Open Balkan; iako ga je on prvi htio u vidu Jugoslavije svih. A kad bi se danas pozvali na Vladiku... Odazva bi nam se njegov stih, toliko puta potvrđen: ,,Spuštavah se ja na vaše uže...!“
Porazno je i zarazno crnogorsko (ne)pamćenje. Izvanji političari upozoravaju na poražavajuće iskustvo koje je porazilo ne samo Crnu Goru već i mnoge iz ex YU. (Ne)zapamćeno rđavo iskustvo smo zaboravili. Ono što je loše, pred boljim je dobro za zaborav, ali mi boravimo u lošem kao u prirodnom staništu.
P.S. Pa, da završimo s Tinom Ujevićem, koji je bar malo bio i crnogorski pjesnik!
,,Mi smo išli putem./ Put je bio dug./ Kasno opazismo da je taj put bio krug.“
