Tokom dramatične borbe za život golemi su ga talasi dvaput izbacili iz čamca. "Veliki talasi, puno viši od čamca, udarali su me s obje strane. Ali nijesam se bojao jer nikada nijesam izgubio vjeru i nijesam prestao moliti", ispričao je za Guardian.
Apiuta, koji dolazi s malog atola Pukapuka na Kukova ostrva, kaže da mu je najteže bilo to što nije znao kamo ga more nosi. "Nijesam izgubio nadu. Samo sam bio tužan", priznao je on.
Kada je pao mrak, motor je potpuno prestao raditi
Njegova drama počela je 11. juna na rodnom ostrvu Pukapuka, koji se nalazi oko 1.140 kilometara sjeverozapadno od Rarotonge, otprilike na pola puta između Novog Zelanda i Havaja. Nakon što je igrao odbojku, otišao je kući po opremu za ribolov i isplovio na more.
Duvao je jak vjetar, a slijedio je jato ptica koje je letjelo iznad vode jer je to bio znak da se ispod nalazi riba. Nedugo zatim motor je počeo otkazivati. "Zvučao je kao da kašlje", opisao je on.
Motor se povremeno gasio i ponovo palio, a kada je pao mrak, potpuno je prestao raditi. Do tada je već ulovio nekoliko riba, ali nije imao alat kojim bi mogao popraviti kvar, dok je vjetar postajao sve jači. "Pomislio sam: trebam li skočiti u more i plivati do ostrva? Znao sam da ne bih uspio", naglasio je on.
Zato je ostao u čamcu. Kako je noć odmicala, svjetla Pukapuke polako su nestajala na horizontu. "Prva noć nije bila tako loša kao dani koji su uslijedili", prisjetio se Apiuta.
"Noću sam se smrzavao"
Sljedeći dani bili su najteži. More je bilo uzburkano, neprestano je padala kiša, a hladnoća je bila sve jača. Kako ga valovi ne bi odnijeli, sjedio je što niže u čamcu. "Talasi su bili golemi", kazao je.
U najgorim trenucima jedino što je mogao bilo je održavati ravnotežu čamca i izbacivati vodu koja je ulazila unutra. Na čamcu je imao samo dvije boce vode, kantu, ribolovni pribor, prenosni hladnjak i plahtu. Preživljavao je jedući male komade sirove ribe koju je ulovio, a kišnicu je skupljao u kantu.
Od hladnoće se štitio plahtom. "Noću nijesam mogao ništa. Smrzavao sam se", naveo je. Sve vrijeme molio je za spas i tražio znak da pomoć dolazi.
Trećeg dana, nakon večernje molitve, ugledao je svjetla ribarskog broda. "Bio sam presrećan", priznao je. Očajnički je veslao prema njemu, ali ga je vjetar odnio u suprotnom smjeru i brod je nestao iz vidokruga.
Prevezen na Novi Zeland
Kako su dani prolazili, nastojao je štedjeti vodu, održavati se na toplom i spriječiti da mu čamac potone. Osmog dana začuo je zvuk aviona, a nebo se razvedrilo. Avion novozelandskog ratnog vazduhoplovstva kružio je iznad njega i obavijestio ribarske brodove u tom području da započnu potragu.
Nedugo zatim približio mu se tajvanski ribarski brod. Apiuta je neprestano zviždao sve dok ga jedan član posade nije čuo i svjetiljkom osvijetlio njegov čamac. Nakon sedam noći i osam dana provedenih sam na okeanu napokon je bio spašen.
Na brodu se istuširao, pojeo prvi obrok i nazvao porodicu. Prva osoba kojoj se javio bila je njegova partnerka. "Dušo, dobro sam", bile su prve riječi koje joj je rekao.
Apiuta je potom prevezen na Novi Zeland, odakle će se uskoro vratiti kući. Kaže da će se ponovno baviti ribolovom, ali uz mnogo više opreza. "Ne zaboravite ponijeti svjetiljku, prsluk za spašavanje i kabanicu. I prije nego što isplovite, pomolite se", poručio je.
