Pošto politika nije laboratorija i ne može da postoji u uslovima vakuuma, šanse da rekonstruisana crnogorska Vlada donese neki rezultat ravne su nuli. Čak i za njene članove. Vlada Zdravka Krivokapića nije ni pod kakvim zlim usudom, nečastive sile nemaju nikakve veze sa njenom teškom sudbinom i, vjerovatno, kratkim vijekom. Kada, a ne ako, jednog dana bude prestala da postoji, a to će svakako biti prije njenog četvorogodišnjeg roka trajanja, neuspjeh vlade biće dovoljno objasniti racionalnim razlozima, onima koji su isključivo u sferi politike.
Za tačno nedjelju dana kabinet Zdravka Krivokapića navršiće deset mjeseci. Ni četvrtinu mandata nije prevalila, a kada bi imala lice izgledala bi kao izmučena starica, sa malo životnih impulsa u sebi. Moguće je da je tako izgledala i na dan kada je rođena, 4. decembra prošle godine. Nijedan dan otada nije bila stabilna, funkcionalna ni efikasna, niti će to biti i ako bude rekonstruisana, kao što se najavljuje. Nekoliko je stvari koje su i prije rođenja odredile njenu tešku sudbinu.
Najpre, izuzetno tijesna većina koja je podržava, 41 poslanik u odnosu na 40 opozicionih. Ta stalna prijetnja odlaskom makar jednog poslanika u suprotni tabor visi nad glavom nove crnogorske vladajuće većine još od izborne noći 30. avgusta, kada se slavilo. Nisu se obistinila ni njihova očekivanja da će se vremenom Đukanovićev DPS osipati i da će to možda učiniti parlamentarnu razliku većom, u korist nove vlasti. Priželjkivao se haos i cijepanje u Đukanovićevom taboru, mediji koji su slavili nove pobjednike pisali su velike naslove da će otići i napraviti novu stranku Duško Marković, doskorašnji premijer, pa onda Milica Pejanović Đurišić. Ništa se od toga nije dogodilo, bili su to samo sedativi za umirivanje sopstvenih strahova. Ali i sa tijesnom većinom se može živeti četiri godine, to ne mora da bude razlog da vlada bude nestabilna. Na primjer, poslednja vlada Borisa Tadića (Mirka Cvetkovića) pregurala je cio mandat sa mnogo „tjesnijom“ većinom od 126 poslanika.
Vlada Zdravka Krivokapića, osim ovog, ima neke mnogo veće hendikepe. Ona je napravljena na temelju u koji niko njen nije želio da postavi stub. Taj temelj je bio navrat-nanos sastavljen sporazum od 9. septembra prošle godine, koji su potpisali Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović. Potpisali ga jesu, ali da li su ga i pisali? Ovaj papir je i tada, a i sada djeluje, kao sedativ za strahove Zapada da ga se nova crnogorska vlast neće odreći i izaći iz NATO, ukinuti sankcije Rusiji i povući priznanje Kosova. Umirujuće djejstvo ovog sporazuma će iščiljeti sa rekonstrukcijom vlade, a potpuno će nestati njegova odredba da će nova crnogorska vlada biti „ekspertska“.
Njena „ekspertska“ forma nije donijela jedan jedini željeni rezultat, a to je amortizovanje ogromne programske, ideološke i interesne raznolikosti u redovima vladajućeg bloka. Sa druge strane, donijela je sve očekivane pa i neke neočekivane probleme, koji će odlučiti i njen krajnji ishod. „Ekspertska“ forma bila je samo fasada za veliku politizovanost Krivokapićeve vlade, što samo po sebi ne bi moralo da bude problem. Pod uslovom da se politizacija vrši uz pristanak i učešće većinskog akcionara u Vladi, Demokratskog fronta, koji je međutim iz tog posla bio potpuno isključen i zbog čega se osjeća prevareno.
I na kraju, čak i ako sve prethodno zanemarimo, Krivokapićeva vlada nije mogla nikako drugačije da prođe jer unutar sebe nije imala nijedan zajednički, pozitivni vektor koji bi je držao pod naponom i na okupu. Onaj koji ima je negativan i odgovora na pitanje – Što nećete? Povratak DPS-a na vlast, svakako. Ali za uspjeh vlade i njene politike nije dovoljno znati „što se neće“, mora se znati „što se hoće“, a na to pitanje u vladajućem crnogorskom bloku ne postoji jedan odgovor, ima ih onoliko koliko i stranaka, lidera, njihovih zamjenika, poslanika, pretendenata na ministarska mjesta. Plus premijer.
Ni rekonstruisana Vlada neće zato donijeti promjenu. Ne samo zato što ima iste polazne parametre kao i dosadašnja (tijesna većina, brojna i raznorodna koalicija, dijametralno različiti interesi i pogledi na svijet), već će svi oni zajedno samo ubrzati prirodan tok za rješavanje ovakvih problema, a to su prijevremeni izbori. Rekonstruisana vlada biće, i po formi i po suštini, potpuna suprotnost dosadašnjoj. Od „ekspertske“ pravi se punokrvna politička vlada. Većinski Demokratski front traži, prirodno, većinski paket u novoj organizaciji, dok premijer unovčava svoj ustavni žeton i traži da ostane na toj funkciji. Ovako je moglo od prvog dana i moguće je da bi stvar uspjela. Međutim, za ovakvu rekonstrukciju sada je prekasno, Crna Gora se u proteklih godinu dana (od izbora) odnosno deset mjeseci (od izbora Vlade) do te mjere promenila da ni ovako teška šminka ne može da izvuče zemlju iz krize, jer ipak je samo šminka. A kriza je realna i neupitna.
Ni prije ni poslije rekonstrukcije, crnogorski vladajući blok i njegove vlade, neće biti u stanju da otklone svoj suštinski problem. Ni do sada, ni poslije rekonstrukcije, niko od njih ne vjeruje iskreno u sopstveni poduhvat. Kada bi bili kompanija, niko od njih kao vlasnika ne bi uložio nijedan cent u svoju firmu. A sa protokom vremena osipa se i povjerenje malih dioničara, tako da strah od propasti preduzeća zakonito pritiska sve u koaliciji da rade jedino što mogu, da kupe koliko-toliko vremena i odlože neizbježne izbore. To je jedini motiv za predstojeću rekonstrukciju Vlade, ali u njemu se krije i zametak njenog skorog kraja. U suočavanju sa neizbježnim i u želji da „soliranjem“ podignu svoje pozicije kod birača, svaki od tri vladina činioca će, ustvari, prodavati vrijeme koje rekonstrukcijom žele da kupe. Prvi dan rekonstruisane vlade zato neće biti početak njenog oporavka, već početak njene završne faze.
