Kažu da je odlika racionalnog čovjeka da izvuče pouku iz poraza i u skladu sa tim preduzme određene korake kako bi bar zaustavio ili ublažio negativne posljedice. Opozicija u Crnoj Gori je još od poraza na izborima 30. avgusta 2020. godine se ne ponaša kao element koji vodi skup racionalnih ljudi.
Jer da je suprotno odmah nakon tih izbora lideri političkih partija koji su izgubili na njima trebali su podnijeti ostavke. Takođe, sa njima su istog momenta partije trebali napustiti i svi oni sa hipotekom nepotizma, korupcije i zloupotrebe državnih resursa.
Naravno, to se nije dogodilo. Sa istim kompromitovanim kadrovima se izašlo na megdan novoj vlasti na lokalnim izborima u oktobru prošle godine. Nije bilo nikakvih iznenađenja. Kako se očekivalo, opozicija je katastrofalno izgubila.
Nema sumnje da su na pobjedu aktuelne vlasti uticali i pomoć izvan Crne Gore, kao i socijalni populizam, ali bi poraz bio, potpuno sam siguran, manji da je opozicija adekvatno prestrojila redove što, naravno, nikome nije palo na pamet.
Potpuno ogoljivanje stvarnosti
Nakon poraza Đukanovića i njegovog odlaska sa čelne funkcije u DPS- u, za njegovog nasljednika imenovan je Danijel Živković iz Pljevalja. Radi se o mladom čovjeku koji iza sebe ne vuče repove afera i sumnjivih rabota tako karakterističnih za staru gardu u toj partiji. Dobro je što je novi predsjednik sa sjevera zemlje, upravo tamo gdje su i izgubili najviše glasača.
Ali samo imenovanje Živkovića, bez temeljnog čišćenja partije od lokala do vrha, neće imati nikakvog značaja. Naprotiv, samo će se dalji slobodan pad stranke nastaviti što će potvrditi i izbori u junu (ako se uopšte i održe u tom terminu).
I dok je DPS bar promijenio predsjednika, ostale partije opozicije spavaju snom pravednika. Reklo bi se da je tamo opšta euforija rezultatima izbora. A naravno nije.
Očigledno je da su lideri tih partija odlučili da idu do kraja. I da je puno važnija njihova sudbina od sudbine partije, glasača i na kraju države. Važno je da se oni još jednom ubace u parlament jer niko drugi to ne umije da radi osim oni.
Iako moralno kompromitovani, politički istrošeni, neharizmatični, njima njihov lik u ogledalu izgleda savršeno.
Ali to je manje važno. Ono što je očigledno jeste da prisustvujemo potpunom ogoljivanju stvarnosti. Nema nikakvih velikih interesa i vizija. Nema tu ničeg državničkog i liderskog. Ali zato ima pijačarskog, sitnošićardžijskog, tapkaroškog, sujetnog.
Rezultat parlamentarnih izbora u junu se teško može predvidjeti, ali se rezultat aktuelne opozicije itekako može: biće to potpuna katastrofa.
Nemoguća misija
Očekivati rezultat sličan onom koji je ostvario Đukanović na predsjedničkim izborima u aprilu mogu samo oni koji ništa ne znaju o političkim prilikama u Crnoj Gori. Đukanović je, ma šta mislili o njemu, čak i danas za dio glasača neko ko nesumnjivo ima harizmu i uliva povjerenje. To partijski apartdžici iz partija opozicije (pri tome mislim na sve partnere DPS u zadnjih 25 godina) nisu.
Crna Gora je mala i ovdje bukvalno svako zna ko se nečim okoristio, da li pljačkom državne imovine, stanom na račun građana itd.
Kao što sam ranije kazao, lideri opozionih partija su upitni i po moralnim, ali i poslovnim sposobnostima. Kao takvi, okružili su se sebi sličnima. Eliminišući svaku zdravu političku konkurenciju ostavili su stranke bez pravih kadrova i ljudi koji bi mogli imati uticaja na birače. Lišeni mogućnosti da koriste državne resurse njihove su partije postale mrtvi organizmi. Zaljubljeni u sebe i fotelje, odlučili su da sebično igraju do kraja.
Pored ovakve opozicije, ovako loša vlast ne treba da brine. Obezbijediće ubjedljivu većinu. To je dobra vijest za vlast, ali loša za građane. Svaka nekontrolisana vlast vodiće nas u nove probleme.
Zato Crnoj Gori i njenim građanima nasušno treba nova politička ponuda. Nekompromitovana, od ljudi od ličnog i intelektualnog integriteta. Ona nam treba jer loša opozicija svuda garantuje lošu vlast.
Ali pitanje je da li se ikakva opcija može izroditi do 11. juna. Realno, skoro pa nemoguća misija.
Zato se bojim da je ono što nas veoma brzo čeka vlast Vučićevskog tipa u kojoj je opozicija samo ikebana, a institucije samo forma. Sudeći po trenutnom rasporedu političkih snaga to nam ne gine.
Od opozicije će ostati samo dugmići
Ono što zaokružuje cijelu ovu konstrukciju je i uloga Zapada koji namjerava podržati i takvu vlast. Da se potpuno razumijemo, od priče o Evropi nema ništa. Crna Gora već dvije godine na tom putu ne čini ništa i da je stvarno htjela Evropa je mogla natjerati Crnu Goru da preduzme neke korake u tom pravcu.
Sva je prilika da je Zapadni Balkan prostor kojem je namijenjena sudbina da bude jedino izolovano ostrvo u Evropi. Bitno je da nema rata i da su vladari naši saveznici. Ko tamo vlada i kako vlada Zapad ne interesuje.
Zato, ako želite da znate kakva nas vlast čeka narednih godina, samo malo pogledajte preko granice kod Vučića, može i onaj dio Bosne i Hercegovine gdje suvereno vlada Milorad Dodik. Kakav je to samo procvat demokratije, zar ne?
Ali, da se vratim na početak priče. Svemu ovome su kumovali i nekadašnji vladari Crne Gore, a sadašnji, nažalost, vođe suverenističkih i manjinskih partija. Da nije bilo njihove pohlepe, suzbijanja svakog drugačijeg mišljenja, da su u evropske integracije išli voljno, a ne pod prisilom, da su umjesto vječne vlasti, odabrali da ih istorija pamti kao one koji su uveli Crnu Goru u Evropsku uniju i izvukli je sa Balkana, i još puno toga da su… mi nikada ne bi bili u ovoj situaciji.
Zato je njihov silazak sa političke scene nakon junskih izbora potpuno zaslužen. To što će Đenka spaliti njihove karijere je sasvim u redu. Problem je što se sa tim spaljuju i naše nade u neku bolju alternativu ovoj i ovakvoj vlasti.
Da zaključim, od opozicije u Crnoj Gori će nakon izbora ove godine ostati samo dugmići.
Ostaje da vidimo šta će ostati od Crne Gore i od nada njenih građana za bolje sjutra i nade u budućnost kao ravnopravnog člana Evropske zajednice naroda.
Ako i to bude sprženo u pepeo, e tek nas onda čekaju zanimljiva vremena.
