U pritužbi i razgovoru osuđeni je predstavnicima ombudsmana kazao da boluje od epilepsije, da ne dobija propisanu medikamentnu terapiju, te da usled korištenja zamjenskih ljekova ima učestalije epi napade i smatra da mu na taj način nije pružena adekvatna zdravstvena zaštita.
Zaštitnik je zatražio i dobio izjašnjenje od Uprave za izvršenje krivičnih sankcija u kojem je navedeno da je zdravstvena služba upoznata sa problemom pritvorenog lica, da je on, shodno izvještaju nadležnog ljekara psihijatra, konzument dva lijeka „rivotrila” i „lamiktala”, te da se problem javio usled nedostatka lijeka „rivotril” u apoteci Sektora za zdravstvenu zaštitu, kao i u apotekama na teritoriji Crne Gore.
Iz zatvora su kazali da je zatvorenik konzumirao lijek „lamiktal”, a da je imenovanom psihijatar zbog značaja lijeka „rivotril” propisala najadekvatniju zamjenu „lorazepam”, i da je porodica pritvorenog lica obaviještena o nedostatku lijeka i mogućnošću njegove nabavke i dostave.
“Zaštitnik je utvrdio da zdravstvena služba Uprave za izvršenje krivičnih sankcija, pritvorenom licu u dužem periodu nije obezbijedila lijek „rivotril”, koji mu je neophodan kao terapija za epilepsiju, bolestod koje se liječi, na koi način mu je povrijeđeno pravo na adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Naime, zdravstvena služba UIKS-a, iako je preduzimala određene mjere, ipak nije preduzela sve potrebne mjere kako bi pritvorenom licu blagovremeno obezbijedila lijek, koji mu je neophodan za nastavak terapije”, utvrdio je ombudsman.
Zaštitnik primjećuje da je podnosilac imao česte epileptične napade, odnosno sedam epi napada u poslednjih dvadesetak dana prije podnošenja prijave, u vrijeme kad je uzimao zamjenski lijek, koji mu očigledno nije odgovarao i da je, dok je bio sa ostalim zatvorenicima, a ne u stacionaru ili bolnici, mogao da računa samo na neposrednu pomoć ostalih pritvorenika.
“Što je i samom pritvorenom licu smetalo i dovelo ga u stanje veće anksioznosti i nesigurnosti u odnosu na ostale pritvorenike. Činjenica da je podnosilac predstavke, izvjesno vrijeme, bio smješten i u stacionaru istražnog zatvora nema uticaja na ovaj zaključak, budući da ta ustanova nije specijalizovana za liječenje ovih poremećaja i s obzirom na to da je period hospitalizacije pritvorenog lica u stacionaru bio veoma kratak. Osim toga, kasnije smještanje podnosioca u običnu ćeliju, bez stalnog ljekarskog nadzora, sa periodičnim posjetama medicinskog osoblja pritvorske jedinice nije dovoljno, s obzirom na to da je pružena zdravstvena njega opšteg karaktera”, ukazuje se u mišljenju ombudsmana.
Ističe se da nije dobra praksa da pritvoreno lice dobija zdravstvenu pomoć od ostalih pritvorenih lica sa kojima dijeli ćeliju, koji znaju ili ne znaju kako da reaguju u slučaju njegove akutne zdravstvene krize.
“Zaštitnik želi da naglasi svoje neodobravanje situacije u kojoj se zdravstveno osoblje osjeća oslobođenim od obaveze da pruži bezbjednost i njegu ranjivijim pritvorenicima u stanju potrebe, time što na pritvorenike u istoj ćeliji prebacuje odgovornost pružanja svakodnevne pomoći i, ukoliko je neophodno, prve pomoći”, piše umišljenju.
