Preminuo je na VMA u Beogradu, nakon rutinske intervencije, poslije koje su uslijedile još tri operacije u roku od osam dana, pa je i najjače srce moralo da popusti. Ostavio je neutješnu, voljenu, brižnu i požrtvovanu suprugu Tamaru, inače istaknutu građansku aktivistkinju, mezimicu kćerku Jovanu i zeta Dragana koga je obožavao kao sina.
Rođen je 3. maja1952. na Cetinju, od oca Gavra, pripadnika crnogorskog Zelenaško-federalističkog pokreta, učesnika krvavih Belvederskih demonstracija 1936, internirca nacističkih logora, i majke Dragice, rođene Drecun. Potiče iz časne i junačke partizanske porodice, koja je dala veliki broj boraca i komunista, nosilaca Spomenice 1941. i narodnih heroja, u čijoj je kući u Seocima donijeta odluka o podizanju 13-julskog ustanka u crmničkom kraju.
Odrastajući u takvoj porodici, Đoko je od najranijih dana u svojoj ličnosti sublimirao najbolje crnogorske tradicionalne, ali i savremene građanske vrijednosti, kao što su slobodarstvo, jednakost, čovjekoljublje, antifašizam, antiklerikalizam, antinacionalizam, što je kasnije opredijelilo čitav njegov život i njegovo profesionalno, društveno i političko djelovanje.
Nakon završene gimnazije u Baru upisuje Fakultet političkih nauka u Beogradu, smjer međunarodnih odnosa i spoljne politike koji završava u roku i nakon toga zasniva radni odnos 1976. u Gradskom komitetu SK Bar. Januara 1978. počinje da radi u Generalnom sekretarijatu Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, đe prolazi sve nivoe stručnog rada od stručnog saradnika, preko savjetnika do samostalnog savjetnika, da bi 1987. postao sekretar Komisije SIV-a za spoljne poslove.
Na tom mjestu ostaje i u Vladi Milana Panića, đe je posebno bio značajan njegov doprinos u radu specijalne Komisije za međunarodno-pravna i politička pitanja kojom je predsjedavao akademik Ljubiša Rakić, koja se bavila najaktuelnijim pitanjima u kontekstu raspada SFRJ i oružanih sukoba u Hrvatskoj i BiH. Nakon pada Panićeve vlade napušta državne organe i postaje direktor za spoljne komunikacije u multinacionalnoj kompaniji ICN. U izbornoj kampanji Milana Panića za predsjednika Srbije rukovodi medijskim timom DOS-a, kada uspostavlja sadržajnu i neraskidivu saradnju sa medijima i novinarima svih značajnijih medijskih kuca.
Tri godine je radio u nezavisnom dnevnom listu ,,Danas“ na poslovima marketinga, da bi 2010. počeo da radi kao savjetnik za štampu u Ambasadi Crne Gore u Beogradu. Nakon penzionisanja, sve do nedavno, samostalno se bavio složenim poslovima medijske analitike.
Obavljajući sve ove poslove i dužnosti, savjesno i odgovorno, Đoko je uvijek i primarno, i na svakom mjestu, branio i štitio interese Crne Gore, bez obzira je li u pitanju bila Crna Gora kao članica jugoslovenske federacije, članica zajedničke države sa Srbijom u tranzicionom periodu ili samostalna i nezavisna država nakon referenduma 2006. Sve svoje intelektualne i fizičke kapacitete Đoko je nesebično i iskreno podredio dobrobiti Crne Gore, boreći se do posljednjeg daha za slobodu, pravo i čast Crne Gore, odnosno za suverenu, evropsku i građansku Crnu Goru u savremenim okolnostima, bez trunke ličnih interesa i koristi, nerijetko na svoju štetu, poput onih vitezova-mučenika iz slavnog Božićnog ustanka.
Pri tome je radio i djelovao u ,,zmijskom leglu“, centru povampirenog ,,srpskog sveta“ đe i sama pomisao na nezavisnu, evropsku i građansku Crnu Goru izaziva gnušanje i prezir i predstavlja casus beli za odbranu šovinističkog i zločinačkog projekta ,,Velike Srbije“. U takvim okolnostima, Đoko je djelovao suptilno i mudro, iza scene i kulisa, za što je, pored ogromne hrabrosti i odlučnosti, potrebna vanredna vjera, uvjerenje, ubjeđenje da je ono što radite legitimno, moralno, pravedno, dobro, vrijedno svake žrtve. ,,Za Crnu Goru sve, Crnu Goru ni za što“ - bio je osnovni moto pod kojim je Đoko branio i štitio interese i prava svoje jedine domovine.
Malo je Crnogoraca koji su tako odano, iskreno i beskompromisno podredili lične interese i koristi interesima Crne Gore. Sa dobrim vezama u medijskoj i diplomatskoj zajednici u Beogradu, Đoko je pravio veoma stručne i kompleksne analize i projekcije o važnim pitanjima od značaja
za bezbjednost i stabilnost Crne Gore, ali koje nijesu, nažalost, uvijek nailazile na dobar prijem i odobravanje od strane pojedinih crnogorskih zvaničnika.
To ga, onako upornog i samosvjesnog, nije obeshrabrivalo i faktički do posljednjeg daha, odnosno odlaska na rutinsku intervenciju, slao je analize, projekcije, važne informacije, posebno one o ulozi međunarodnih faktora na Zapadnom Balkanu, u Crnu Goru. Pri tome bez priznanja, pohvala, nagrada, bilo kakve materijalne ili nematerijalne koristi za što nije mario, jer sve što je radio bilo je motivisano bezgraničnom ljubavlju prema Crnoj Gori i njenoj slobodi. Da parafraziram Džona F. Kenedija, ,,domovini je dao skoro sve, ali mu domovina nije adekvatno uzvratila“.
U odbrani svojih stavova bio je veoma odlučan i kategoričan, ponekad tvrdoglav i isključiv, što nije proizilazilo iz njegovog karaktera, već iz snage i dubine uvjerenja u nužnost i opravdanost postojanja i napretka suverene, evropske i građanske Crne Gore, države blagostanja svih njenih građana. Sjećam se u ovom trenutku, sa puno sjete i ponosa, naših dugih telefonskih razgovora dok sam bio na službi u Strazburu, nerijetko i oštrih, ali drugarskih i konstruktivnih dijaloga o važnim pitanjima razvoja Crne Gore, našim podjelama, problemima neograničene i dugotrajne vlasti, ulozi Srbije i SPC, ulozi Zapada, NATO i Putinove Rusije u Crnoj Gori.
Da je bio u pravu pokazalo je vrijeme i postojeća, tragična politička situacija u Crnoj Gori. Još prije sedam-osam godina pronicljivo je anticipirao krizu i udar na Crnu Goru, posebno ukazujući na ulogu i uticaj Putinovih špijunskih službi, kao i razarajuće političko, antikulturološko i anticivilizacijsko djelovanje Crkve Srbije u ovom kontekstu.
Ponovo je nastupio trenutak da se sve raspoložive progresivne, suverenističke snage snažno mobilišu u odbranu slobode, prava i časti Crne Gore, odnosno suverene, antifašističke, evropske i građanske Crne Gore. Kao Đoku, i nama njegovim drugovima i saborcima ,,krst nositi je suđeno“; ima nas i biće nas još više; biće borba neprestana, borba vječna, da bi Crna Gora bila vječna, čemu je Đoko tako odano, iskreno i požrtvovano težio.
Počivaj u zasluženom i konačno ostvarenom miru, dragi druže i poštovani prijatelju.
