Vaša Ekselencijo, obraćam Vam se lično i javno, jer drugačije ne umijem, jer etički kod naroda crnogorskog, kom pripadam, ne poznaje drugačije. Bez aspiracija da presuđujem i bilo koga osuđujem, jer nemam relevantnih informacija, a da na časnu riječ nekom vjerujem, pa makar to bili i Vi lično koju neizmjerno cijenim i poštujem kao predstavnicu velikog američkog naroda, ne mogu.
Slušam sinoć na nacionalnom javnom servisu saznanje jedne crnogorske novinarke u vezi mogućeg izlaganja i promišljanja Vaših, iznesena u krugu prijatelja i čitam danas u vaskolikim crnogorskim medijima tvit Vaših podređenih, koji valjda trebaše biti demanti. Čitam i bivam zatečen, jer čini mi se da Vaši podređeni prećeraše u osudama, a podbaciše u odbranama. Tekst nejasan u Vašoj odbrani – veoma određen u kritici novinarskog iskaza. Vaša Ekselencijo, Vi jeste predstavnik jedne velike i moćne nacije u čijim temeljima su ugrađene sve vrste slobode.
Vaša nacija, Vaša država, Vaša Vlada su etalon slobode, pa i slobode javne riječi, čijeg autora, kaže se, niko ne smije satanizovati. Stoga i ovo moje obraćanje Vama pišem u nadi da me nećete pogrešno shvatiti. Pišem da bih Vam rekao da se ne mogu složiti sa sadržinom demantija koji sročiše Vaši podređeni. Nije mi imanentan nivo srdžbe uočen u sintaksi i negiranje prava na iznošenje saznanja, pa makar se Vama to ne sviđelo. Vaša Ekselencijo, Vaše je pravo da iznesete lično promišljanja, zaključivanja shodno ličnoj spoznaji, te i ako jeste izjavili što navede gđa Nikčević ne vidim ništo sporno sa aspekta legitimiteta, ali vidim veoma sporno sa aspekta integriteta mog naroda.
Niđe u spornom tvitu, koji je valjda trebao biti demanti istinitosti, niko da kaže da nijeste izjavili ono što Vam spočitava gđa Nikčević, već samo da ona nije iznijela dokaze, iako reče da ih ima. Ono što mi je drago, to je činjenica da Vi prepoznaste u izrečenim mislima, koje Vam spočita novinarka, problematičnost i nedobronamjernost u trenutku sadašnjem. Prepoznaste svu tragediju jednog vremena i stogodišnje patnje i previranje u biću jednog malog naroda balkanskog. I zato mi je drago da to saznah, ali Vas molim da nas razumijete – koga zmija ujede i guštera se boji.
A ako ćemo govorit o zmiji i njenom „ujedu“, da ne okolišam, to je upravo ono što su konstituenti stare dame Europe uradili mojoj domovini Crnoj Gori 1918. godine i čega se svi mi ovije dana bojimo da nam opet ne učine, jer im - đao popio - teško što vjerujemo. Ponajmanje im vjerujemo da im je uopšte stalo do vladavine prava i zakona, kojeg inače slabo da ima u dosta njinih evropskih konstituenata, pa im nije smetalo da ih pozovu sebi u društvo, jer im bješe interes, strah golem od istočne komšinice, a nama drže bukvicu o poštenju. Pa najveće afere u ovoj mojoj maloj zemlji balkanskoj vezuju se upravo za njihovu elitu i njeno činjenje na ovom prostoru ekonomskom što se Crnom Gorom zove. Njina politička elita nas je prije 100 godina „ujela“ da se, ni dan- danas, od tog ugriza ne možemo povrnut. Francuska uapsi našeg kralja i vladu, naši „odivičići“ Italijani uapsiše nam vojsku u Gaetu, Englezi kao i obično se pravljahu Englezi, sestra Srbija svojom vojskom vaspostavi velju narodnu skupštinu njiovog naroda u Crnoj Gori, a svi skupa ostaviše našu stolicu u Versaju praznom.
I u tim smutnim vremenima na početku prošlog vijeka, jedino ko osta uz moj napaćen narod je bila Amerika. Jedini ko svijetu dokumentovaše i prezentiraše sestrinski odnos Francuske, Italije, Engleske, Srbije, prema dojučerašnjoj saveznici Crnoj Gori i njenom malom a čestitom narodu bila je Amerika. Njen Crveni krst jedini dostavi i podijeli pomoć, njeni novinari, reporteri, diplomate bez ikakvog interesa pružahu ruku i davahu riječi utjehe i nadu da će se svjetlo opet javiti na kraju tunela.
Sto godina je trebalo da se od tog sestrinskog, a damskog, jevropskog „ugriza“ povratimo, a ovije dana kano da se opet đe zmija povrnula. Moguće da je gušter i da je naš strah neosnovan, ama valja biti oprezan. Kad su u pitanju velji europski interesi, tu se uvijek pogube ovi naši, mali balkanski, koji bi samo da smo svoji na svom, a ne tuđem. Što bi ih koštalo da časte saveznicu Srbiju, čijeg preśednika tako često primaju evropski preśednici i jedna kancelarka, koja ne šće nikad primit našeg preśednika. Eto rađe primaše čovjeka najbližeg saradnika osuđenih ratnih zločinaca, dokazanog ratnog huškača sa kraja prošlog i početka novog milenijuma, no našeg koji se naplasti uzimajući, ne od nje, no od nas.
Neosnovane optužbe protiv amb.Rajnke izrečene juče na @MMC_RTCG jasno ukazuju na potrebu za višim profesionalnim novinarskim standardima u🇲🇪.Razočaravajuće je vidjeti takav neprofesionalizam od strane javnog medijskog servisa koji ima mandat da informiše a ne da obmanjuje javnost
— US Embassy Podgorica (@USEmbassyMNE) December 9, 2020
E bože, čestite žene i čestite diplomatije, što je zločin prema čovječnosti naspram lopovluka i to tuđeg, ništa. I toga se mi upravo bojimo, te žene i njenog etičkog kodeksa formiranog u sovjetskoj eri njene drage domovine. Da ta žena i zemlja njena iz ličnih i vrlo prizemnih interesa, jer kako zapisa naš zakonotvorac, veliki V. Bogišić, sve što je zakonito ne mora biti pošteno, nas ponovo ne „ugrize“, kao što to nekad uradiše njene današnje saveznice, a tadašnje ljute protivnice.
Da sa nama ne potkusuraju Srbiju zarad priznanja Kosova. Jednom su to uradili, s nama namirili tuđe aspiracije zarad svog interesa, što to ne bi ponovili. Sve što se radi i čini ovije dana više liči upravo na to, više na zmiju iz 1918. godine, nego na guštera sa početka ove priče.
I stoga ne zamjerite ni meni, malom građaninu balkanskom, ako đe bijah neprecizan ili nejasan, ipak su moja saznanja iz medija, a ona govore da Vi, koliko viđu, ovije dana ste veoma vrijedni. Ma rekao bih više novih ministara obiđoste u potonjih 48 sati no bivšija u potonje godinu-dvije. No neka, vjerovatno postoji opravdan razlog koji ja i crnogorska javnost ne znamo, a moguće da bismo ga trebali znati, jer se bojim da se upravo nas tiče.
U svakom slučaju, hoću da vjerujem da sve što radi Vaša Ekselencija, radi u stilu Amerike, dame, gospođe spremne i stamene, ne nikako stare dame Evrope, lake na obrazu i obećanjima, teške na podršci i iskrenoj pomoći. I da ne dužim, da Vas pozdravim u nadi da će ono što primjećujemo ovije dana, ipak biti gušter, a ne da se ona zmija iz 1918. povrnula. Da će Amerika bit stamena u svojim stavovima i podršci, iako brojčano malom, ali srcem velikom prijatelju, narodu crnogorskom. Da ćete Vi lično i naša časna i čestita novinarka gđa Nikčević izgladiti nesporazum i izvijestiti javnost crnogorsku da je sloboda javne riječi neprikosnovena i garantovana. Da gđa Nikčević neće biti sankcionisana ćeranjem, već da ćemo i dalje imati prilike gledati je i čuti njen britak glas na jeziku crnogorskom, bez bojazni da će je neko zbog toga satanizovati, pa makar bila to grantovska NVO elita, koje ovija dana niđe ne bi, ka da đe iz prikrajka čeku prave, za kakav dobar grant jevropski, daće bog.
