Te 1992. godine je crnogorska policija sprovela zločin, a država 2008. priznala sudskim poravnanjem i isplatom odštete. Zbog toga su i juče pred zgradom Centra bezbjednosti u Herceg Novom NVO i pojedini pripadnici vlasti održali dvadeset drugo memorijalno okupljanje.
Žrtve i dalje nemaju spomenik, izvršioci nijesu osuđeni, a u Podgorici je bila pokrenuta procedura kojom bi se jedna ulica imenovala po Pavlu Bulatoviću, čovjeku koji je, prema utvrđenim sudskim činjenicama, izdao naređenje da se uhapse i predaju Vojsci Republike Srpske.
Iz Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori juče su saopštili da „opet apeluju“ na Specijalno državno tužilaštvo (SDT) da se pozabavi ovim zločinom.
- Ovaj ratni zločin nosi žig sramote, nepravde i nebrige države Crne Gore na čijoj teritoriji se dešavao, krajem maja 1992. godine - navode iz Vijeća, ističući da na mjestu gdje je zločin otpočeo, ispred zgrade tadašnjeg CB Herceg Novi ni nakon više od tri decenije nije postavljeno spomen-obilježje.
Apel je upućen istog dana kada su Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO) i Centar za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA, zajedno sa porodicama žrtava, održali sedamnaesto memorijalno okupljanje ispred zgrade Uprave policije u Herceg Novom mjesta sa kojeg je, kako je utvrđeno pravosnažnim presudama Višeg suda u Podgorici i Haškog tribunala, većina izbjeglica prinudno odvedena i izručena Vojsci Srpske Republike u BiH.
Direktorica HRA Tea Gorjanc-Prelević podsjetila je da je od najmanje 66 deportovanih muslimana, koliko ih je evidentirano u zvaničnoj državnoj dokumentaciji, preživjelo samo dvanaest.
- Zločin deportacije ne smije biti zaboravljen ni relativizovan, jer društvo koje zaboravlja nevine žrtve rizikuje da ponovi tako strašne greške - poručila je Gorjanc-Prelević.
Ona je istakla da je upravo zbog toga podizanje spomen-obilježja žrtvama deportacije od posebnog značaja, za šta se njihove organizacije zalažu od 2011. godine.
- Ono što nas ohrabruje jeste da je Herceg Novi, izgleda, grad u kojem je nastupilo novo vrijeme, u kojem su politički činioci na zajedničkom sastanku, prije tačno mjesec dana, iskazali gotovo jedinstveno opredjeljenje za suočavanje sa ovim zločinom, kako se ovakvi zločini više ne bi ponavljali i kako bi bilo podignuto spomen-obilježje stradanju nedužnih - poručila je ona.
Podsjetila je da je pedeset četvoro ubijeno u logoru Foča i drugim logorima ili na nepoznatoj lokaciji u okolini Bratunca, dodajući da nema podataka da je stradao iko od deportovanih izbjeglica srpske ili hrvatske nacionalnosti.
Tri inicijative, samo jedna ispunjena
Od tri inicijative koje su HRA, CGO, ANIMA i tadašnji član Savjeta za građansku kontrolu rada policije Aleksandar Saša Zeković uputili 2011. godine, uspostavljanje Dana sjećanja, podizanje spomen-obilježja i izvinjenje policije do danas je ispunjena samo jedna.
- Do danas smo dobili izvinjenje porodicama žrtava, i to 2022. godine. U ime Crne Gore izvinili su se ministar unutrašnjih poslova i direktor Uprave policije, a kasnije, 2023. godine, i predsjednik države. To je od naših zahtjeva jedino što je do danas ispunjeno - rekla je juče Gorjanc Prelević.
U avgustu 2022. godine, na tridesetogodišnjicu zločina, tadašnji direktor Uprave policije Zoran Brđanin i ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić uputili su javno izvinjenje žrtvama i porodicama. U avgustu 2023. godine, predsjednik Crne Gore Jakov Milatović izvinio se u ime države Alenu Bajroviću, sinu Osma Bajrovića, jedne od žrtava deportacije.
Zakonske izmjene iz 2025. godine žrtvama Deportacije priznale su status civilnih žrtava rata. Na 44. sjednici Vlade, premijer Milojko Spajić je u aprilu prošle godine saopštio da će država isplatiti naknadu od po 100.000 eura za 16 porodica civilnih žrtava ratova devedesetih uključujući žrtve Deportacije, žrtve napada i otmice iz voza u Štrpcima, i civilne žrtve NATO bombardovanja Murine i Tuza uz dinamiku od po 50.000 eura 2025. i ostatkom tokom 2026. godine.
Drugi zahtjevi dan sjećanja i spomen-obilježje još nijesu ispunjeni, mada se, kako je naglasila Gorjanc-Prelević, u Herceg Novom otvara prostor.
Alen Bajrović, sin ubijenog Osma Bajrovića, kazao je da od države očekuje da konačno imenuje odgovorne i da utvrdi ko su počinioci zločina, da privede pravdi one koji su bili nalogodavci, direktni izvršioci i svi oni koji su, iz fotelja, prstom određivali mete.
Jasenka Perović, sestra stradalog Alenka Titorića naglasila je koliko joj znači što je konačno pokrenuta inicijativa za podizanje spomen-obilježja.
- Mi znamo koliko su naši životi tektonski razoreni i koliko je bilo teško graditi normalan život više od tri decenije, graditi svoju porodicu i svoju budućnost, i na neki način štititi svoju djecu od transgeneracijske traume. Podizanje spomen-obilježja učinilo bi da mogu da se okrenem svom budućem životu i da konačno koliko-toliko prodišem. Predložila bih da se na spomen-ploči napišu imena i prezimena nestalih i ubijenih ljudi, ali i da se ostavi mjesta da se neka imena naknadno dopišu, pošto tačan broj žrtava još uvijek nije utvrđen – rekla je ona.
Aleksandar Božović, građanin Herceg Novog koji je, kako navodi, igrom sudbine vidio autobuse kojima su žrtve odvedene, prisjeća se da su bila dva autobusa. Međutim, naglasio je da žrtve nisu odveli autobusi, već ljudi imenima i prezimenima.
- Svako od njih ima svoju odgovornost, i ona se mora imenovati. Nijesu krivi gradovi, već oni koji su donijeli odluke i izvršili zločin. Očekujem spomenik i trajno sjećanje, jer su ti ljudi došli u Crnu Goru vjerujući u nju, a nijesu našli ono što su tražili - kazao je Božović.
Petar Đukanović, programski direktor Centra za građansko obrazovanje kazao je da samo sjećanje nije dovoljno za postizanje istinske pravde za ove žrtve.
- Istinska pravda je, prije svega, procesuiranje i adekvatno kažnjavanje svih onih koji su bili nalogodavci i izvršioci ovog zločina. Nastavićemo da se zalažemo za podizanje spomenika, za obilježavanje 25. maja kao dana sjećanja na ovaj zločin, ali i za dalje procesuiranje odgovornih - zaključio je Đukanović.
Ulica nalogodavcu - u glavnom gradu
Dok se u Herceg Novom traži spomenik žrtvama, u Podgorici je bila pokrenuta inicijativa suprotnog smjera. Savjet za davanje prijedloga naziva naselja, ulica i trgova Glavnog grada usvojio je 29. jula 2025. godine prijedlog odbornika Demokrata Mitra Vukovića i Vladimira Čađenovića da Pavle Bulatović, bivši ministar unutrašnjih poslova Crne Gore i ministar odbrane SRJ dobije ulicu u Podgorici. Odluku je podržala vladajuća većina u Savjetu (Demokrate, Pokret za Podgoricu i Ujedinjena Crna Gora). Do danas, taj se prijedlog nije našao pred odbornicima, odnosno nije ušao u skupštinsku proceduru. Gradonačelnik Podgorice Saša Mujović je ranije istakao da neće uraditi ništa što bi narušilo vjerski suživot i harmoniju.
Zločin je dokazan, izvršioci slobodni
Iako je Crna Gora isplatila odštetu za 200 članova porodica žrtava na osnovu sudskog poravnanja 2008. godine, a Deportacija kao činjenica utvrđena i u presudi Haškog tribunala protiv upravnika logora Foča Milorada Krnojelca, krivični postupak protiv devetorice optuženih policijskih funkcionera završen je oslobađajućom presudom.
Viši sud u Podgorici je 2011, a ponovo 2012. godine, u predmetu Ks. 6/12, oslobodio sve okrivljene uz obrazloženje da nije „dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu“. Apelacioni sud je 2013. presudu potvrdio, a Vrhovni sud Crne Gore 2015. godine odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti.
Pravnici HRA ovakvo tumačenje smatraju „proizvoljnim i pravno neutemeljenim“. Ekspert Evropske unije Maurizio Salustro je u analizi iz decembra 2014. godine taj stav ocijenio kao „bez presedana“ i „očigledno pogrešan“, nijedan od sudova nije se pozvao na konkretan izvor međunarodnog prava da potkrijepi zaključak da pripadnici MUP-a Crne Gore u maju 1992. nijesu imali svojstvo aktera oružanog sukoba.
Glavni specijalni tužilac Vladimir Novović je u međuvremenu naredio ponovno formiranje predmeta u slučajevima Morinj, Bukovica, Kaluđerski laz i Deportacija.
„Sjećam se da je rekao da će nas on klati“
Iza optužnica, presuda i saopštenja stoje iskazi koji su decenijama čekali da budu zapisani.
Alen Bajrović sin ubijenog Osma Bajrovića je u jednom od svjedočenja, a ovo je dato za Proudcast Centra za građansko obrazovanje ispričao:
- U našu kuću upala su dvojica uniformisanih policajaca i zarobili su mog oca. Ja i sestra smo bili u njegovom zagrljaju. Pošto je bilo već toplo vrijeme i kuća nije bila zaključana, oni su samo ušli i bukvalno zgrabili oca iz našeg zagrljaja. Bez ikakvog obrazloženja su ga odveli. Strpali su ga u policijsko vozilo marke „zastava 101“ i odveli u prostorije MUP-a Herceg Novi - sjeća se Bajrović.
Njegova majka je danima odlazila u policijsku stanicu pokušavajući da sazna gdje joj je suprug, ali je nailazila na prijetnje i zid ćutanja.
- Rekli su joj: „Nemoj ništa da pitaš, bježi odavde, jer ćeš završiti gdje i on“. Nije bio niko sa njom, mi nijesmo nikog poznavali, vladala je loša atmosfera, uz ratnohuškačke govore preko medija - dodaje Bajrović, podsjećajući da su pisali i tadašnjem ministru unutrašnjih poslova, ali su i tu ostali bez odgovora.
U svjedočenjima koja su prikupili i objavili Akcija za ljudska prava i Centar za građansko obrazovanje, čitaju se užasi sa kojima su žrtve i njihove porodice bili suočeni.
Narcisa Bosno, koja je 1992. imala deset godina, posljednji put je oca vidjela kroz prozor automobila. „Sjećam se straha, još uvijek živi u meni i nosiću ga uvijek sa sobom“, ispričala je sudu. Sjeća se i policajca koji je njenu mlađu sestru Nerminu uhvatio za kosu i podigao je od zemlje.
- Sjećam se da je rekao da će nas on klati. Nermina se upiškila od straha – piše u njenom iskazu pred sudom.
Sanja Bošnjak, vjerenica Muhameda Hodžića, ispričala je da joj je šef policije u Herceg Novom Šljivančanin sjutradan po hapšenju njenog vjerenika hladno saopštio: -Vaš muž je pokušao da pobjegne, uhvatili smo ga i deportovali u Bratunac - kazala je ona u svjedčenju.
Od Vladimira B. u Bijelom Polju kasnije je saznala da je tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović na jednoj svadbi izjavio „da su ti ljudi likvidirani čim su prešli granicu“.
Najznačajniji iskaz, međutim, dolazi iz redova same crnogorske policije. Vlastimir Stanišić, tadašnji načelnik Odjeljenja bezbjednosti Kotor, ispričao je sudu kako su on i komandir stanice milicije Dobrica Bulatović jedne majske večeri 1992. odlučili da puste petoricu uhapšenih Muslimana, „svjesni da na kraju mogu da snose posljedice“. Razgovarali su, kaže, „kao drugovi, a ne kao starješina i potčinjeni“. Došli su do zaključka da, ako budu izručeni vlastima Republike Srpske, „da bi mogli biti i ubijeni“.
Na pitanje sudije ko je o akciji morao znati, Stanišić je odgovorio: „O ovome su morali znati i Pejaković i Bulatović, a i drugi koji su bili tada na visokim funkcijama u MUP-u RCG, a bogami i u državi.“ I dodao: „Moje mišljenje je da Pavle Bulatović nije mogao narediti ovakvu vrstu akcije bez konsultacije Državnog vrha.“
U svjedočenjima sa suđenja je ostalo mnogo materijala za novi epilog, koji bi mogla pisati nova otvorena istraga SDT-a, da na to mišljenje odgovori dokazima.
