Na jednom od najvrijednijih i najosjetljivijih prostora budvanske obale, između mora i bedema Starog grada, proteklih mjeseci otkrivano je jedno od posljednjih sačuvanih poglavlja antičke Butue.
Tokom pripremnih radova za izgradnju hotela na lokalitetu nekadašnje „Žute kuće“, slučajan nalaz monumentalnog arhitektonskog elementa pokrenuo je zaštitna arheološka istraživanja koja su potvrdila da se ispod slojeva savremenog grada i dalje čuvaju ostaci velike budvanske nekropole – i gotovo dva i po milenijuma istorije. Umjesto da postane još jedan u nizu nalaza izgubljenih pod temeljima nove gradnje, ovo otkriće prijavljeno je nadležnim institucijama, omogućivši arheolozima da dokumentuju nove segmente jednog od najznačajnijih sepulkralnih kompleksa na istočnoj obali Jadrana.
Rezultati su potvrdili ono na šta arheolozi već decenijama upozoravaju – značajan dio nekropolnog prostora antičke Budve i dalje se nalazi ispod savremenog grada. Pri tome nije riječ o jedinstvenoj nekropoli, već o složenoj cjelini koju čine starija helenistička i mlađa rimska nekropola, formirane izvan gradskih bedema tokom različitih faza razvoja antičke Butue.
Na istraženom prostoru dokumentovane su zidane grobne cjeline, tragovi kremacionih ukopa, kasnije skeletne sahrane, kao i nalazi keramičkog, staklenog i metalnog materijala.
Posebnu pažnju privlače kolektivne grobnice građene od kamena vezanog krečnim malterom, uz koje su registrovane baze stubova i prethodno pomenuta monumentalna arhitravna greda. Sve to upućuje na postojanje reprezentativne sepulkralne arhitekture, vjerovatno povezane sa najuglednijim porodicama antičke Butue.
Različiti tipovi drški amfora, sa nalazišta na lokalitetu nekadašnje „Žute kuće“
Istovremeno, različiti oblici sahranjivanja potvrđuju da je nekropola korišćena tokom dugog vremenskog perioda i da odražava promjene koje su zahvatale grad i njegove stanovnike. Zbog toga ovi nalazi ne govore samo o načinu na koji su Budvani sahranjivali svoje mrtve. Oni govore o tome kako su živjeli, kako su se mijenjala njihova vjerovanja, kakve su veze održavali sa svijetom Mediterana i kako je kroz vjekove rastao i mijenjao se jedan od najstarijih gradova na Jadranu.
Ipak, istraživanja nijesu bila jednostavna. Visok nivo podzemnih voda predstavljao je jedno od najvećih ograničenja tokom rada na terenu. Arheolozi su se svakodnevno suočavali sa plavljenjem istražnih sondi koje su ispod nivoa mora, što je značajno otežavalo dokumentovanje i sagledavanje pojedinih struktura. Zbog toga će dio tajni budvanske nekropole, makar za sada, ostati skriven ispod površine.
Nekropola koju poznajemo – i ona koja nam je oteta
Da bi se razumio puni značaj ovih nalaza, potrebno je vratiti se gotovo devedeset godina unazad.
Priča o budvanskoj nekropoli počinje 1938. godine tokom izgradnje hotela Avala u podnožju brda Spas. Za potrebe utemeljenja jednog od holova, za to vrijeme velelepnog hotela koji je gradila grupa finansijera iz Beograda, kopalo se u dubinu od nekih 5 metara, sve do žive stijene. Već pri prvim iskopima postalo je jasno da građevinari nijesu otvorili običan temelj. Iz zemlje su počele izranjati urne, grobovi, staklene posude, fina keramika, bronzani i zlatni nakit – ostaci bogatog svijeta koji je preko dvije hiljade godina počivao izvan gradskih bedema.
Prva istraživanja započeo je Arheološki muzej u Splitu. Međutim, kada je postalo jasno kakvo se arheološko blago krije ispod budvanskog tla, interesovanje za lokalitet naglo je preraslo naučne okvire. U istraživanja se uključuje tadašnji Muzej kneza Pavla iz Beograda, današnji Narodni muzej Srbije. Legalna prisutnost splitskog muzeja sa početka je potisnuta, a lokalitet preuzimaju kustosi iz Beograda.
Baze stubova, sa nalazišta na lokalitetu nekadašnje „Žute kuće“, foto Centar za konzervaciju i arheologiju
Ono što je moglo postati uzorno istraživanje jednog od najznačajnijih antičkih nalazišta na istočnoj obali Jadrana pretvorilo se u potragu za vrijednim predmetima. Grobovi su otvarani brže nego što su dokumentovani. Nalazi su izdvajani iz konteksta koji im je davao smisao. Pažnja nije bila usmjerena na razumijevanje nekropole, već na ono što se iz nje moglo odnijeti; dogovor investitora je bio da se polovina pronađenog preda Muzeju kneza Pavla koji je tek radio na formiranju arheološke zbirke, a drugu polovina se trebala ostaviti kao reprezentacija u holu budućeg hotela Avala.
U velikom haosu koji je tada nastao Budva je izgubila mnogo više od pojedinačnih predmeta. Sa svakim grobom otvorenim bez adekvatne dokumentacije nestajali su podaci koji danas više nikada ne mogu biti obnovljeni.
Posljedice tog trenutka osjećaju se i danas. Dio nalaza završio je u Beogradu, dio u Splitu, pojedini predmeti dospjeli su u Zagreb, dok se trag nekima gubi u privatnim evropskim i prekookeanskim zbirkama.
Istraživanja u Budvi sproveo arheološki tim: Blažo Bošković, Dušan Medin, Petar Ćosović, Roberto Golović pod rukovodstvom Marije Jabučanin
Međutim, najveći gubitak nijesu bili predmeti. Predmeti se mogu pronaći. Mogu se identifikovati. Ponekad se mogu i vratiti. Ono što nikada neće biti vraćeno jesu fakti. Izgubljeni su podaci o rasporedu grobova, o njihovim međusobnim odnosima, o razvoju nekropole kroz vrijeme i o društvu koje je stvaralo. Uništen je značajan dio naučnog konteksta bez kojeg arheološki predmet postaje tek nijemi artefakt.
Ipak, ni nakon događaja iz 1938. godine interesovanje za budvansku nekropolu nije prestalo. Tokom pedesetih godina XX vijeka sprovedena su nova istraživanja koja su dodatno potvrdila njen značaj i ukazala na mnogo veći obim nekropolnog prostora nego što se prvobitno pretpostavljalo. Međutim, ta istraživanja nijesu ostavila dokumentaciju kakvu bi savremena arheologija smatrala neophodnom, pa je značajan dio podataka ostao fragmentaran.
Tek su sistematska istraživanja sprovedena 1980. i 1981. godine omogućila cjelovitije sagledavanje budvanske nekropole. Rezultati tih istraživanja su paradoksalno publikovani tek dvadeset godina kasnije, ali do danas predstavljaju osnovu za razumijevanje ovog izuzetnog lokaliteta uz vrijedne predmete prezentovane danas u budvanskom muzeju.
Arheolozi i zaštita kao prepreka građevinskim investicijama
Upravo zato lokalitet „Žuta kuća” ima značaj koji prevazilazi granice jednog zaštitnog istraživanja.
Za razliku od 1938. godine, kada je nekropola postala predmet borbe za vrijedne nalaze, ovoga puta slučajni nalaz prijavljen je nadležnoj Upravi za zaštitu kulturnih dobara, investicija budućeg hotela je zaustavljena, zaštitna istraživanja su sprovedena od strane Područnog odjeljenja Kotor – JU Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore prije nastavka radova, a investitori “Dadi gradnja d.o.o.” i ”Montenegroflight d.o.o” su obezbijedili sredstva i uslove za njihovu realizaciju.
Takvi primjeri na budvanskom prostoru nijesu česti.
Iskopavanje groba sa inhumiranim pokojnicima, sa nalazišta na lokalitetu nekadašnje „Žute kuće“
Arheolozi godinama upozoravaju da se na području nekadašnje nekropole, ali i šire zone antičke Budve, novi nalazi mogu očekivati gotovo prilikom svakog ozbiljnijeg zahvata u tlu. Uprkos tome, praksa često pokazuje da se arheološki slojevi doživljavaju kao prepreka investicijama, a ne kao vrijednost prostora na kojem se gradi.
Nije tajna da su investitori dobro upoznati šta mogu očekivati tokom temeljenja na pojedinim lokacijama. U cilju prikrivanja nalaza i nastavka gradnje, najprije izvode masivna betoniranja terena, nakon čega se kroz tako formirane ploče izvode duboki šipovi za potrebe novih objekata. Kada arheološki slojevi jednom nestanu ispod takvih zahvata, mogućnost njihovog prepoznavanja, dokumentovanja i zaštite postaje gotovo nemoguća. U tim trenucima ne nestaju samo pojedinačni nalazi. Nestaju čitava poglavlja istorije.
Upravo zato spremnost investitora da na lokalitetu „Žuta kuća“ omoguće istraživanja, obezbijede neophodna sredstva i iskažu spremnost da dio nalaza bude prezentovan u okviru budućeg hotelskog kompleksa predstavlja primjer koji zaslužuje da bude istaknut. Takav odnos prema nasljeđu pokazuje da razvoj i zaštita kulturne baštine ne moraju biti suprotstavljeni ciljevi.
Hoće li iko ikad postaviti pitanje o budvanskoj nekropoli?
Priča o budvanskoj nekropoli ne završava se na prostoru Budve. Ona se nastavlja u muzejskim depoima i zbirkama izvan Crne Gore, gdje se i danas čuva značajan dio materijala iz ranih faza istraživanja ovog lokaliteta. Izvađeni iz arheološkog konteksta i trajno odvojeni od mjesta nastanka, ti predmeti danas predstavljaju fragmente cjeline koja nikada nije do kraja sačuvana.
Upravo zato ovo pitanje danas dobija novu dimenziju. U trenutku kada se Crna Gora ulazi u završne faze pregovora sa Evropskom unijom, zaštita i povrat kulturnog nasljeđa više nijesu samo tema za arheologe i muzejske stručnjake. To postaje pitanje kulturne politike, državne odgovornosti i odnosa prema sopstvenoj istoriji.
Balzamarijum, sa nalazišta na lokalitetu nekadašnje „Žute kuće“, foto Centar za konzervaciju i arheologiju
Posebnu pažnju zaslužuje činjenica da se Crna Gora priprema za usklađivanje zakonodavstva sa Direktivom 2014/60/EU Evropskog parlamenta i Savjeta, koja uređuje vraćanje kulturnih predmeta nezakonito iznesenih sa teritorije država članica. Na papiru, riječ je o važnom koraku ka evropskim standardima. U praksi, međutim, ostaje otvoreno pitanje da li će se i ovaj proces završiti na usvajanju zakonskih rješenja i ispunjavanju pregovaračkih mjerila ili će država prvi put pokazati spremnost da mehanizme koje preuzima zaista i primijeni. Jer kulturna baština se ne vraća usklađivanjem propisa, već političkom voljom da se njihova primjena zahtijeva i sprovede.
Zato se danas ne postavlja samo pitanje gdje se nalaze predmeti iz budvanske nekropole. Pitanje je i da li će Crna Gora imati dovoljno stručne, institucionalne i političke odlučnosti da njihovu sudbinu konačno postavi na dnevni red. Evropske integracije ne podrazumijevaju samo usvajanje standarda zaštite kulturne baštine; one podrazumijevaju i spremnost države da štiti i zastupa interese sopstvenog nasljeđa.
Možda je još rano govoriti o konkretnim zahtjevima za restituciju. No, nije rano govoriti o obavezi države na evropskom putu da utvrdi šta je sve odneseno, gdje se danas nalazi i pod kojim okolnostima je napustilo mjesto svog nalaza. Bez odgovora na ta pitanja nema ni ozbiljne politike zaštite kulturne baštine. Jer evropske integracije neće biti test samo za evropske institucije. Biće to i test za Crnu Goru. Ne koliko dobro poznaje evropska pravila, već koliko je spremna da poznaje, štiti i zastupa ono što je njeno.
(Autorka je arheološkinja i načelnica područnog odjeljenja Kotor Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore)
