Odborom za pripremu kongresa, rukovodi gradonačelnik Podgorice dr Ivan Vuković. Nakon sveobuhvatne analize uzroka izbornog neuspjeha i stanja u partiji na svim nivoima, najavljene su temeljne kadrovske i organizacione promjene i prilagođavanje partijskog programa novoj ulozi – opozicionom djelovanju.
DPS, kako su rekli, neće mijenjati, „nepokolebljivo opredjeljenje u odbrani nacionalnih i državnih interesa Crne Gore, jačanju njenog građanskog karaktera i multietničke demokratije, kao i njenoj daljoj evropeizaciji i sveukupnoj emancipaciji“.
Kako će se ova partija u narednom periodu snaći u ulozi opozicije ostaje da se vidi, ali nije zgoreg podsjetiti kakav je njen uticaj bio na određivanje strateškog puta crnogorskog društva i kako je mijenjajući svoj ideološki i programski osnov, mijenjala i Crnu Goru.
Programski moto DPS-a do 1996. godine bio je „Jugoslavija bez alternative“ i savezništvo sa Slobodanom Miloševićem. Nakon unutarpartijskog rascjepa od 1997. do 2000. godine zalagali su se „Za Jugoslaviju – samo ako je demokratska“, a Milošević im više nije bio saveznik, nego protivnik. Od 2000. godine u fokusu im je obnova crnogorske nezavisnosti, koja je ostvarena na referendumu 21. maja 2006. Od tada su strateški ciljevi DPS-a evroatlantske integracije i reforme.
Rani radovi
Demokratska partija socijalista nastala je transformacijom Saveza komunista Crne Gore. Na prvom (osnivačkom) kongresu DPS-a, koji je održan 22. juna 1991. godine u Podgorici, za prvog predsjednika izabran je Momir Bulatović, dotadašnji predsjednik Centralnog komiteta SKCG. U to vrijeme bio je i predsjednik Predsjedništva Crne Gore. Program, organizacija i način djelovanja, prilagođeni su višepartijskom sistemu koji je uveden 1990. godine. Od partije koju je naslijedila DPS je zadržala „programska određenja i ideje koje korespondiraju sa tradicionalnim vrijednostima crnogorskog društva“. Osim što se „oslobodila od birokrata“, kako su isticali, partija nije promijenila ideološku i programsku orijentacija, pa „neće biti prekida revolucionarnog Titovog kursa i revizije avnojevskih temelja sistema“.
Prvi ozbiljni sukobi unutar DPS-a postali su vidljivi već u oktobru 1991. godine. Veći dio stranačkog rukovodstva tada je pokušao da se ortgne iz „zagrljaja velikog brata“ i mimo Miloševićeve volje prihvati prijedlog Evropske zajednice o priznavanju punog državnog suvereniteta i nezavisnosti svih jugoslovenskih federalnih jedinica. Međutim, nakon „oštrog negodovanja u stranačkoj bazi“, DPS se vratila na „fabrička podešavanja“ - „Jugoslavija bez alternative“.
Na referendumu o državnom statusu Crne Gore,1. marta 1992. godine, DPS je podržala ostanak Crne Gore u zajedničkoj državi sa Srbijom, pa je 27. aprila stvorena „krnja“ SR Jugoslavija.
Krajem 1992. godine, predsjednik DPS-a Momir Bulatović postao je prvi predsjednik Republike Crne Gore, pobijedivši Branka Kostića, stranačkog kolegu, na prvim predsjedničkim izborima.
Drugi kongres DPS-a održan je 5. marta 1994. godine, pod motom afirmacije demokratije i očuvanja građanskog mira. Za predsjednika stranke ponovo je izabran Momir Bulatović, a za potpredsjednika, tadašnji premijer Milo Đukanović, što je ojačalo njegovu poziciju u stranci.
Raskol
Krajem 1996. počela je, a 1997. eskalirala duboka kriza u DPS-u. Otklon od politike Slobodana Miloševića, napravio je potpredsjednik DPS-a Milo Đukanović, tadašnji premijer. Partijski lider i tada predsjednik Crne Gore Momir Bulatović stao je na stranu „velikog vožda“. Na maratonskoj sjednici Glavnog odbora krajem marta 1997. godine Đukanović je dobio samo sedam glasova. Za Bulatovićeve zaključke glasala su 64 člana GO DPS-a. Preokret se desio na sjednici Glavnog odbora DPS-a 11. jula 1997. kada je Đukanović dobio većinsku podršku, a Momir Bulatović smijenjen sa funkcije predsjednika partije. Za predsjednicu DPS-a izabrana je Milica Pejanović- Đurišić. Đukanović je predložen za kandidata ove partije na predstojećim, oktobarskim predsjedničkim izborima.
Đukanović i Bulatović, na predsjedničkim izborima 5. i 19. oktobra 1997. godine su ponudili dvije političke platforme - dva različita programa razvoja Crne Gore i SRJ. Đukanović je insistirao na demokratiji, tržišnoj privredi i otvaranju Crne Gore prema svijetu, uključujući i ispunjenje uslova za ukidanje „spoljnjeg zida sankcija“ (striktno sprovođenje Dejtonskog sporazuma i izručenje optuženih za ratne zločine Međunarodnom sudu u Hagu), ravnopravnost dvije republike u SRJ i otpočinjanje dijaloga sa Albancima na Kosovu. Bulatović je kao ključni cilj crnogorske politike postavio održanje SRJ po svaku cijenu i politički status quo.
U prvom krugu predsjedničkih izbora 5. oktobra Bulatović je dobio 147.614, a Đukanović 145.348 glasova. U drugom krugu izbora pobjeda je pripala Đukanoviću. Dobio je 174.745, a Bulatović 169.276 glasova.
Bulatovićevo krilo se u proljeće 1998. godine transformisalo u novu stranku pod nazivom Socijalistička narodna partija Crne Gore. Na parlamentarnim izborima 1998. godine zajednička izborna lista DPS, NS i SDP „Da živimo bolje - Milo Đukanović“, osvojila je 42 od ukupno 78 mandata u Skupštini Crne Gore.
Nezavisnost
DPS je reorganizovana na trećem kongresu, 31. oktobra 1998. godine po ugledu na moderne evropske partije. Za predsjednika izabran je Milo Đukanović.
Neposredno po okončanju NATO bombardovanja SRJ 1999. DPS je istupila sa zahtjevom da se SRJ transformiše u uniju konfederalnog tipa.
DPS je na četvrtom kongresu, koji je održan 6. oktobra 2001. godine, iz temelja izmijenila program. Strateško opredjeljenje ove partije od tog dana postalo je -demokratska, međunarodno priznata i nezavisna Crna Gora.
Početkom januara 2001. godine NS i zvanično je raskinula koaliciju sa DPS-om i SDP-om pa su održani prijevremeni izbori u proljeće 2001. godine. Koalicija DPS i SDP pod nazivom „Pobjeda je Crne Gore“ osvojila je najviše glasova, ali ne i apsolutnu većinu, pa je uslijedio period političke nestabilnosti, tokom koga je Crnu Goru vodila manjinska vlada DPS i SDP. Na insistiranje EU sklopljen je 2002. godine Beogradski sporazum i SRJ transformisana u labavu državnu zajednicu Crne Gore i Srbije. Zbog toga su koalicioni partneri DPS-a, SDP i Liberalni savez uskratili povjerenje Vladi. Na vanrednim izborima 2002. godine pobijedio je DPS u koaliciji sa SDP-om. Milo Đukanović je ponovo postao premijer zbog priprema za referendum o državno-pravnom statusu koji je garantovan Beogradskim sporazumom.
Referendum o državno-pravnom statusu održan je 21. maja 2006. godine, uprkos pritiscima na rukovodstvo Demokratske partije socijalista da kategorički odbije ultimatum Evropske unije kojim se zahtijeva podrška većine od 55 odsto. Na referendumu 55,5 odsto glasova dobila je opcija za nezavisnost.
Novi strateški ciljevi
Na petom kongresu Demokratske partije socijalista, prvom u nezavisnoj Crnoj Gori, 19. maja 2007. godine definisani su novi strateški nacionalni i državni ciljevi - članstvo u NATO i EU.
U centru pažnje na šestom kongresu DPS-a 21. maja 2011. godine bile su mjere za jačanje ekonomije, više radnih mjesta, bolji standard svih građana i brže dostizanje evropskih i evroatlantskih ciljeva, kroz Akcioni plan za članstvo u NATO (MAP) i otvaranje pristupnih pregovora za članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji.
Sedmi kongres Demokratske partije socijalista Crne Gore održan je 20. juna 2015. godine pod sloganom „Novi uspjesi na evropskom putu“. Na njemu je za predsjednika ponovo izabran Milo Đukanović, dok je prvi put uvedena funkcija zamjenika predsjednika, umjesto potpredsjednika partije. Na tu novu funkciju izabran je Duško Marković.
Jedan od glavnih strateških ciljeva iz programa DPS-a ostvaren je 5. juna 2017. godine kada je Crna Gora postala punopravna članica NATO. Što se tiče drugoga, naša država je lider u pregovaračkom procesu za članstvo u EU, sa otvorenih 33 pregovaračka poglavlja i 3 zatvorena poglavlja.
Osmi kongres: Identitetska pitanja primarni interes
Na osmom kongresu, održanom 30. novembra 2019. DPS je najavila da će joj, pored nastavka evroatlanskih integracija i stvaranja uslova za bolji život građana, primarni interes biti snaženje državnog identiteta Crne Gore, a za njegovo ostvarenje, mnogo više nego do sada, odgovorne su sve državne institucije, prvenstveno one iz oblasti obrazovanja, nauke i kulture.
- Moramo odlučno suzbiti istorijski uporno i grubo osporavanje crnogorskog nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta, i pravilno ga protumačiti kao inoviranu platformu borbe protiv naše najvrednije tekovine – nezavisne i slobodne države Crne Gore - rekao je na osmom kongresu lider DPS-a, Milo Đukanović.
Najavljeno je i donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojim bi se „na savremen način uredila najvažnija pitanja odnosa države i vjerskih zajednica“, kao i pokretanje procedura za obnovu autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve i njeno kanonsko priznavanje.
