Nije bila potrebna ni puna decenija da se jedan od najvećih neprijatelja ekonomija širom svijeta transformiše u sopstvenu suprotnost. Postkrizne godine s početka prošle decenije obilježila je zabrinututost zbog deflacije, praćena stavom da tadašnje cijene nijesu bile dovoljno visoke da podstaknu rast. Danas su uloge zamijenjene i glavnim razlogom poremećaja normalnog funkcionisanja smatra se inflacija.
Inflacija je, u suštini, jedan od dvaju vodećih problema današnjice. Prvi je složeniji i njime je teže upravljati, jer obuhvata za sada nepoznati broj pandemijskih talasa i sojeva virusa, no jedino što primjenom formula kojima se koristimo u drugim disciplinama možemo dobiti kao rezultat je još najmanje 30 mjeseci pandemijske neizvjesnosti. Taj period dovoljan je da globalna ekonomija bude dodatno suzbijena, ali nije dovoljan da se na to i navikne.
Proteklu godinu obilježila je inflacija – pojava koju su u početku neki od najvećih svjetskih ekonomista, prije svega nobelovci, nazivali neočekivanom, zanemarivom i kratkotrajnom. Nesumnjivo da u poređenju sa nečim ona to i jeste, ali u kontekstu 2021. ona niti je došla neočekivano, niti joj je stopa zanemariva, niti su postojali razlozi da je nazivamo kratkotrajnom.
Ako je bilo koga moglo da iznenadi poskupljenje nafte tokom protekle godine taj vjerovatno nije bio svjestan nedovoljnog investiranja u naftnu infrastrukturu koje ovaj sektor karakteriše dovoljno dugo da je na to trebalo da upozore svi koji se bave prognozama i procjenama, umjesto što vođeni makro matematikom zanemaruju mikro dešavanja koja se nižu i dovode do stvaranja uskih grla.
Zanemareni su i potencijalni inflatorni efekti programa poput evropskog NextGeneration EU i američkog Build Back Better kojima će biti potrebno vrijeme da donesu prve vidljive rezultate – ono vrijeme tokom kojeg će se toliko toga drugog dešavati da bi već sada imalo smisla revidirati ih prema potrebama aktuelnog trenutka.
Izgleda da prošlogodišnje stope inflacije neće ostati dovoljno snažna upozorenja ni centralnim bankama, ni ulagačima na tržištu kapitala koji su predmet igre prenijeli u sferu izvještavanja o novim otkrićima na zdravstvenom planu
Ekspanzivna monetarna politika bila je dovoljno dugo garant opstanka velikih sistema i nepresušan izvor prosperiteta da su počeli da je podržavaju čak i oni koji su je dugo kritikovali stavljajući je u kontekst surovog kapitalizma i nečega što nije pravedno, a zatim počeli da je favorizuju i vide kao neizostavni element politike centralnih banaka.
Ipak, izgleda da prošlogodišnje stope inflacije neće ostati dovoljno snažna upozorenja ni centralnim bankama, ni ulagačima na tržištu kapitala koji su predmet igre prenijeli u sferu izvještavanja o novim otkrićima na zdravstvenom planu, pa je vrijeme objavljivanja zabrinjavajućih vijesti o širenju virusa postalo idealno da se po nižim cijenama na berzama što više toga pokupuje i da se čeka trenutak u kojem će biti saopšteno da stanje ipak nije toliko alarmantno kako bi sve moglo da se proda po višoj cijeni.
Uzmimo primjer omikron soja i trenutak kada je vijest o njegovom otkrivanju bila praćena krahovima na tržištu kapitala. Dok su mnogi, zabrinuti za razvoj situacije, počeli da rasprodaju imovinu koja važi za rizičniju, oni drugi, koji su procijenili da je riječ o prolaznom trenutku, odlučili su da kupuju. Rast tražnje uspio je da za veoma kratko vrijeme ublaži efekte naglog pada cijena hartija od vrijednosti, a sve se poklopilo sa prvim informacijama da omikron soj, iako prenosiviji, nije opasan kao delta.
Od prvobitne zabrinutosti da slijede nova zaključavanja i dodatno usporavanje ekonomske aktivnosti štirom svijeta do trenutka u kojem je ocijenjeno da globalna privreda ipak neće biti drastično oštećena, kako se prvobitno očekivalo, došlo je do intenziviranja tražnje i novog rasta cijena na svjetskim berzama da je stav da je omikron gotovo bezopasan počeo da proizilazi ne iz objava nekoga kome je posao da proučava mutacije virusa već na osnovu dinamike seljenja kapitala iz rizične u sigurniju imovinu i obrnuto.
Dok epidemiolozi širom svijeta upozoravaju da opasnost ne samo da nije prošla, nego da joj se kraj ni ne nazire, u riječima Nobelovaca prepoznajemo neusklađenost sa stvarnim svijetom, jednako kao onda kada su nas zastrašivali deflacijom, objašnjavajući da je prazan frižider bolji od onog punog hrane kupljene po nižim cijenama. Cjenovni trend je doživio zaokret, ali njihova smirenost i uvjerenost u sopstvene riječi traje.
