Kad god se povede riječ o Prevlaci, od naših političara čujemo da Protokol o privremenom režimu iz 2002. godine ne prejudicira konačno razgraničenje. Tačno. Član 2 kaže da ni odredbe Protokola i njegovih aneksa ni njihova primjena ne prejudiciraju razgraničenje između dvije države. Nažalost. Kamo sreće da smo ono što smo tada dogovorili kao privremeno dogovorili kao trajno.
Taj režim funkcioniše gotovo četvrt vijeka. Položio je ispit vremena. Umjesto što smo čekali da neko drugi riješi pitanje naše granice, trebalo je da od početka preuzmemo inicijativu i ponudimo Hrvatskoj da rješenje iz Protokola pretočimo u trajni sporazum o granici, i na kopnu i na moru.
Svojom pasivnošću i neodmjerenim izjavama političara, koje su u Hrvatskoj mogle zvučati kao teritorijalne pretenzije, doprinijeli smo tome da Prevlaka postane tema hrvatske unutrašnje politike. Time smo sebi znatno otežali da dobijemo pristanak Zagreba.
Šta znači prihvatiti Badintera?
Član 5 Ustava SFRJ iz 1974. propisivao je da teritoriju Jugoslavije čine teritorije njenih republika. Teritorija republike mogla se mijenjati samo uz njen pristanak, a granica između republika samo njihovim sporazumom. Hrvatska i Crna Gora imale su granicu i dok su bile dio iste države.
Šta se s tom granicom dogodilo raspadom Jugoslavije? Badinterova komisija je u Mišljenju broj 3 od 11. januara 1992. utvrdila da dotadašnje međurepubličke granice postaju državne granice zaštićene međunarodnim pravom. Mijenjati se mogu samo slobodno postignutim sporazumom dvije nezavisne države. Tačka.
Prevlaka je bila u sastavu Socijalističke Republike Hrvatske. Primjena Badinterovog načela znači da Prevlaka pripada Hrvatskoj. Kad naša Vlada kaže da prihvata Badinterovo načelo, ona faktički prihvata i taj zaključak.
Mogućnost da Hrvatska učini ustupak i da Prevlaka postane dio Crne Gore izgubljena je 1991. godine, napadom na Dubrovnik.
Šta je ostalo na kopnu, a šta na moru?
Ako se dvije države slažu kuda je išla nekadašnja međurepublička granica, preostaje da se usaglase tačne koordinate i linija obilježi na terenu. To je demarkacija, tehnički posao za mješovitu komisiju i geodete.
Razgraničenje na moru ostaje otvoreno. Milo Đukanović i Ivo Sanader dogovorili su se 2008. da pripreme zajedničko obraćanje Međunarodnom sudu pravde upravo o morskoj granici. I danas možemo predložiti arbitražu ili zajedničko obraćanje Sudu, ali ishod bi bio neizvjestan.
Moja je ocjena, zasnovana i na studijama i analizama o morskom razgraničenju rađenim u tadašnjoj Mornarici, da tim putem nećemo dobiti povoljnije rješenje od onoga koje nam je donio Protokol iz 2002.
Istina i etikete
U Crnoj Gori se istina o Prevlaci ne osporava argumentima, nego etiketama. Ko se pozove na Ustav iz 1974. i Mišljenje broj 3 Badinterove komisije, biva proglašen izdajnikom i hrvatskim plaćenikom. A to su dokumenti sa jasnim činjenicama.
Ko se plaši dokumenata, nema argumenata, pa mu ostaju samo uvrede.
Predizborna nejasnoća
I Zagreb i Podgorica prihvataju Badinterovo načelo. Šta je onda sporno? Samo to što Vlada ne želi građanima jasno da saopšti šta to načelo znači. Umjesto jasnog stava koji bi nam pomogao da završimo pregovore s Evropskom unijom, dobili smo oblande. I to one najgore. Predizborne.
Vlada prećuti šta to znači za Prevlaku i pominje međunarodni sud. Ako Prevlaka nije sporna, šta će nam sud i šta je konkretno sporno na kopnu, o čemu bi on trebalo da odluči? Ako je pak Prevlaka sporna, onda smo u velikom problemu. U tom slučaju, zaboravimo na Evropsku uniju.
U Evropu se ne ulazi oblandama, nego jasnim političkim stavom i hrabrim odlukama. Vrijedi li zbog nekoliko izbornih poena, ili zbog straha da se oni izgube, dovesti u pitanje evropski put Crne Gore?



47






