Odvojene su državna (svjetovna) i crkvena (duhovna) vlast i na taj je način obnovljeno srednjovjekovno knjaževstvo Crnojevića.
Ako je, odlučili su 7. marta 1852. crnogorski glavari, „sjedinjenje u jednoj ličnosti vlasti duhovne i svjetovne kao glavi Crkve i države, moglo korisno biti u prošlim vremenima… takva potreba danas više ne postoji”.
Velikom većinom glasova – napominje se –glavari su, pod jedan, odlučili:
„CRNOGORSKA DRŽAVA postaje svjetovna i nasljednja knjaževina”.
Još su odlučili: „Vladika ili bolje reći Arhiepiskop Crne Gore, koji će imati ograničenu vlast nad crkvenim stvarima, biće izabran posredstvom visoke vlade, između članova svijetloga plemena Petrović-Njegoš ili od ostalih najblagorodnijih crnogorskih porodica” („Crnogorski zakonici 1796-1916 – zbornik dokumenata”, B. Pavićević, R. Raspopović, 1998, 158-160).
I zastava Knjaževine Crne Gore je produžetak tradicije – dominantna CRVENA BOJA potiče još iz doba Vojislavljevića i Balšića, a DVOGLAVOGLAVI ORAO od Crnojevića. O čemu svjedoče i ovi drevni heraldički izvori…
Sada ću citirati opis zastave Knjaževine Crne Gore čija je autentičnost van sumnje.
Autor je pravoslavni sveštenik Jovan Sundečić (1825-1900), Srbin iz sadašnje Hrvatske, boravio u Crnoj Gori od 1864. do 1874, urednik crnogorskoga zvaničnoga godišnjaka „Orlić”, etc.
U njegovoj pjesmi „Petrov-dan na Cetinju 1865” se veli:
„…Crnim ruhom prekrivena,
Britkom sabljom i
ORLAŠOM BARIJAKOM urešena
To je raka knez-Danila,
'Vječna pamjat', njem se ori;...”
Sundečić u fusnoti piše da je riječ o grobnici knjaza Danila: „U crkvi Cetinjskoga manastira nahodi se grob pokojnog kneza Danila I. odma na desnoj strani čim s vrata u crkvu stupiš”.
Objašnjava dalje Sundečić i šta je crveni ORLAŠ BARJAK – naime „narodna crnogorska velika zastava”.
Napominje i da postoji „manja narodna zastava”, s bijelim krstom na crvenome polju. Citiram Sundečića:
„Ova NARODNA CRNOGORSKA VELIKA ZASTAVA ima NA CRVENU POLJU razkriljena dvoglava bijela orla, kojem su žuta oba kljuna i obje noge; a velika zlatna kruna stoji u srijedi iznad orlovijeh glavâ. Kruna je svedena i na vrhu zlatnim krstom urešena. Orao u desnoj pandži drži zlatni vladaočki žezao, a u ljevoj zlatnu s krstom na vrhu jabuku, preko koje je pâs povučen od desne sve do lijeve strane, pa onda iz sredine do pod krst. Ovaj pâs izkićen je dragim kamenjem. Izpod orla stoji veliki žuti lav, obrnut prema desnoj strani, sa isplaženim crvenim jezikom i uzvijenim repom, držeći podignutu prednju desnu nogu. Zastava je ova prikovana za trobojno koplje. Ona se inače zove alaj-barjak; jer MANJA NARODNA ZASTAVA ima samo BIJELI KRST NA CRVENU POLJU, i ova se obično vije na kneževijem dvorima (V. sx. 55.)”.
Ukoliko neko sada pomisli da je, makar od zastave „trobojno koplje” bilo u novotarskome rasporedu crveno-plava-bijela – na krivome je tragu!
Malo dalje, naime, Sundečić pjeva o tome kako veliko narodno veselje saborovanja za Petrovdan na Cetinju zastane kad se pojavi Gospodar:
„— Što je, što je.... narod stao,
s glava kape poskidao? –
Eto svjetlog Gospodara,
Na Labudu-vili jaše:
Punan li je mlada žara! ...
Demiškinju britku paše;
Odjeva ga čuho srodno,
Samur-kalpak i grb knežki,
i trobojno pero zgodno…”
Sundečić objašnjava: „Nikola I. — U Crnoj Gori ovo ime Gospodar daje se jedinom knezu, kao vladaocu zemlje; ostalima se kaže Gospodin”; a „Labud je ime jednom od najljepših konja kneza Nikole І.”.
Knjaževski grb („grb knežki”) je „iz čista zlata, vrlo umjetno [umjetnički] izrađen — dvoglavi oro i lav, kao i na alaj-barijaku okružen okvirom granama iz diamantâ, načinjen je ovaj grb”.
„Na sred orla pak, u grbovnom okviriću, izrezana su slova Д. І. (Danilo І.), koji je ovaj grb prvi skovao i prvi nosio”.
Objašnjava se izgled „TROBOJNA PERA”, s rasporedom boja – poput vertikalnoga francuskoga „trikolora”, ili kao kod obrnute holandske ili hrvatske zastave!
„Ovo je pero”, svjedoči Sundečić, „do držka crveno. U srijedi bijelo, a na vrhu plavetno!”…
