Autor ovog članka, koji je bio jedan od arbitara u ovom sporu i koji je izdvojio svoje mišljenje, više puta se oglašavao u javnosti dajući negativne ocjene ovoj odluci. Obzirom da se radilo o ocjenama za širu javnost, ovo je prilika da se ovo pitanje analizira uz detaljniji pravno-stručni pristup, te se time autor na neki način želi odužiti pravničkoj javnosti Crne Gore.
Ovo tim prije što se crnogorski sudovi dosad nijesu imali prilike susretati s ovako kompleksnim pitanjima koja se odnose na priznanje stranih arbitražnih odluka. Treba napomenuti da je u ovom predmetu Privredni sud tri puta donosio odluku da je arbitražni sporazum bio nevaljan, dok je Apelacioni sud dva puta poništavao odluke Privrednog suda, da bi trećom i konačnom odlukom preinačio odluku Privrednog suda zauzimajući stav suprotan stavu Privrednog suda, da je arbitražni sporazum bio pravno valjan.
Ovaj tekst se u značajnom dijelu bazira na mom izdvojenom misljenju u ovom arbitražnom sporu. Kao uvodnu napomenu navodim da sam kao arbitar u ovom sporu vezan obavezom čuvanja povjerljivosti arbitražnog postupka, tako da se u ovom članku time neću baviti. Predmet ovog teksta biće isključivo rješenje Apelacionog suda Crne Gore.
PREDMET SPORA
Arbitražni spor između Regionalnog vodovoda i Štrabaga je proistekao iz ugovora o izgradnji kontinentalnog i južnog kraka regionalnog vodovoda za Crnogorsko primorje od 7.04.2008. godine. Spor je nastao nakon što je poslije isteka ugovorenog roka od 360 dana, Štrabag tražio produženje roka za najmanje 417 dana, dakle duži rok nego što je bio prvobitno ugovoreni rok od 360 dana, pri čemu Štrabag u ugovorenom roku nije ispunio ni polovinu ugovornih obaveza.
Nakon konsultacija sa Svjetskom bankom, koja je bila finansijer ovog projekta, Regionalni vodovod je odlučio da raskine ugovor, jer je ocijenjeno da ovoliko kašnjenje ozbiljno ugrožava projekat izgradnje regionalnog vodovoda, koji je od kapitalnog značaja za Crnu Goru i njenu turističku privredu.
Nakon raskida ugovora Štrabag je pokrenuo arbitražni spor pred MTK Arbitražom u Parizu. Regionalni vodovod je pravovremeno istakao prigovor na nadležnost ove arbitraže. U procesu pred MTK arbitražom, odlukom većine arbitara prihvaćena je nadležnost MTK arbitraže. Ovo pitanje nadležnosti je, u stvari, osnovno pitanje o kojem se raspravljalo pred Privrednim sudom i Apelacionim sudom u Crnoj Gori, obzirom da se u postupku za izvršenje arbitražne odluke ne može raspravljati o odluci arbitraže u pogledu merituma spora.
Iako pitanje učešća Regionalnog vodovoda u arbitražnom postupku ne bi trebalo biti sporno, jedno od pitanja koje se postavilo jeste da li je Regionalni vodovod samim učešćem u postupku pred MTK arbitražom dao pristanak na njenu nadležnost.
Regionalni vodovod je ispravno postupio imenujući svog arbitra, uz jasno osporavanje nadležnosti MTK arbitraže. Imenovanjem svog arbitra je pokušao zaštiti svoje interese, dok je iznošenjem prigovora na nadležnost sačuvao pravo da kasnije osporava valjanost arbitražnog sporazuma i samu nadležnost MTK arbitraže.
ZAKLJUČAK
Namjera strana da provedu arbitražu pred MTK mora biti čvrsto utemeljena. Ona u konkretnom slučaju to nije bila. Najpouzdaniji način za spasavanje arbitražnog sporazuma u ovom slučaju je bilo pribjegavanje Evropskoj konvenciji iz 1961. godine. Tužitelj, kao stranka koja je mogla ovim putem da krene, to nije učinio.
Stav da je arbitražni sporazum valjan, u ovom slučaju uveliko prevazilazi namjeru stranaka koja je izražena ugovorom; njime nije utvrđena namjera ugovornih stranaka, već sud pokušava pretpostaviti šta su ugovorne strane, možda, namjeravale. Takva pretpostavka je zasnovana na argumentima koji su površni, proizvoljni i nejasni i zasnovani na okolnostima koje se nalaze na periferiji glavnog ugovora, ili ih čak u ugovoru uopšte nema.
Svaka od ovih hipotetičkih pretpostavki o tome što je mogla biti namjera stranaka u ovom slučaju ne zadovoljava standarde koji su neophodni za uspostavljanje valjanog arbitražnog sporazuma. Nijedna od njih ne uspostavlja jasnu, nedvosmislenu i nespornu namjeru stranaka da spor bude riješen MTK arbitražom. Svaka od njih ima problem sa jasnoćom namjera ugovornih stranaka, svaka od njih je više ili manje nejasna, i svaka od njih se može osporiti.
Na osnovu ocjene svih relevantnih dokumenata i argumenata, može se zaključiti da arbitražni sporazum nije ispunio zahtjeve koji su bili neophodni da bi bio priznat kao valjan. Usljed činjenice da je arbitražni sporazum u ovom slučaju predstavljao “blanko klauzulu”, primjenom principa razumne osobe nije bilo moguće zaključiti da su strane jasno i nedvosmisleno namjeravale da riješe spor pred MTK tribunalom. Uzevši u obzir sve okolnosti slučaja, odluka kojom se priznaje kao valjan blanko arbitražni sporazum predstavlja drastično odstupanje od fundamentalnih principa koji se primjenjuju na valjanost arbitražnih sporazuma, pa čak i od postojeće prakse MTK tribunala.
Svi argumenti Apelacinog suda, osim jednog, su pogrešni, pravno neutemeljeni, ili barem neubjedljivi. Jedino ispravan i nesporan stav Apelacionog suda jeste da volja stranaka „mora biti jasna i nedvosmislena kako bi se sa sigurnošću utvdila namjera stranaka da spor iz određenog ugovora izuzmu iz nadležnosti nacionalnog suda i povjere arbitraži na rješavanje.“ Problem sa odlukom Apelacionog suda je u tome da se njegova odluka bazira na argumentima koji su svi sporni i nijedan od njih na jasan i nedvosmislen način ne dovodi do zaključka na osnovu kojeg bi se sa sigurnošću mogla utvrditi volja stranaka o arbitraži koju su namjeravali da ugovore. Neki stavovi Apelacionog suda čak predstavljaju drastično pogrešnu primjenu materijalnog prava, kakav je stav o primjeni Evropske konvencije.
Iako nije bilo ni potrebe da se odgovara na svaki argument Apelacionog suda (bilo je dovoljno samo navesti da se radilo o „blanko klauzuli“, kojoj se praktično nikad ne priznaje valjanost i koju nikakav princip korisnosti ne može učiniti valjanom, čak ni u jurisdikcijama koje su najliberalnije u primjeni ovog principa) pokušali smo da odgovorimo i na ostale argumente Apelacionog suda da bismo pokazali koliko je ova odluka pogrešna i neodrživa. Ono što je možda najjasnije u odluci Apelacionog suda jeste namjera da se „pronađu“ argumenti kako bi se priznalo izvršenje arbitražne odluke protiv Regionalnog vodovoda. To je utisak kad se pročita odluka ovog suda.
Odlukom Apelacionog suda nanijeta je velika šteta ne samo Regionalnom vodovodu, već i državi Crnoj Gori. Prvobitno ugovorena cijena bila je bila nešto preko 17 miliona eura. Na osnovu ove odluke, Štrabag je naplatio oko 24 miliona (za manje od pola završenog posla!), a ukupna cijena izgradnje regionalnog vodovoda, koja uključuje iznos od oko 8 miliona koje je Regionalni vodovod morao da uloži u završenje započetih radova, dostigla je iznos od oko 32 miliona (bez kamata koje se duguju Štrabagu). Tim novcem bi se mogao napraviti još jedan regionalni vodovod!
Ono što je paradoksalno jeste da je udar na Regionalni vodovod izvršen uz asistenciju crnogorskog pravosuđa. Valjda bi pravosuđe trebalo da štiti, a ne da gazi interese Crne Gore. Naravno, da je sud postupio pravilno u skladu s zakonima Crne Gore i pravilima arbitražnog prava, makar to bilo na štetu Crne Gore, prigovora ne bi bilo. U skladu s principima vladavine prava, sudovi moraju da prije svega štite pravo i zakonitost. Ali, kada sud postupi suprotno onom što pravo propisuje, pa se time još nanese velika šteta državnim interesima svoje zemlje, onda odluka Apelacionog suda dobija novu dimenziju. Sem toga, odluka Apelacionog suda je u toj mjeri naopaka i pogrešna da je ozbiljno narušen i ugled crnogorskog pravosuđa.
Indikativno je ćutanje institucija koje kontrolišu rad sudova nakon što se „digla prašina“ u vezi sa ovim slučajem, iako bi trebalo da bude jasno koliku je štetu ova pogrešna odluka Apelacionog suda nanijela državnim interesima Crne Gore. To ćutanje šalje opasnu poruku da se ovakve sudske odluke smatraju prihvatljivim, čime se otvaraju vrata drugim sličnim sudskim odlukama u budućnosti. Da se to ne bi desilo, reakcija na odluku Apelacionog suda ne bi smjela biti pasivno gledanje i ćutanje u skladu s izrekom „selo gori a baba češlja vunu“.
Strani investitori često izražavaju sumnju u objektivnost suda u državama gdje ulažu svoj kapital, pribojavajući se da bi ti sudovi mogli biti pristrasni u korist svojih država. Često se korist izraz „hometown justice“ (“domaćinska pravda“), koji na ironičan način ukazuje na tu bojazan. Odluka Apelacionog suda demantuje tu bojazan pokazujući da je neopravdana, barem kad se radi o Apelacionom sudu Crne Gore. Sudovi bi trebalo trebaju i moraju, tačnije, morali bi da postupajupostupati u skladu sa zakonom i principima međunarodnog prava koji su obavezujući. Međutim, kad sud prekrši i jedno i drugo, a na štetu svoje države, onda izraz „domaćinska pravda“ dobija jednu drugačiju dimenziju, a ironija koja prati ovaj izraz dobija sasvim drugačiji prizvuk.
Da li će institucije nastaviti da se prave da ne vide problem? Nažalost, bojim se da hoće. Guranje problema pod tepih i „netalasanje“ su popularne discipline u Crnoj Gori. Uostalom, to je jedan od razloga zbog kojih postoje ozbiljne primjedbe na rad pravosuđa u Crnoj Gori, uključujući pritužbe na korupciju.
