Možda naša planeta nikad nije gorjela od ljubavi, pogotovo ljubavi jednog naroda prema drugom, međutim u dvadeset prvom vijeku, da uvezem iz engleskog riječ, hejtovanje je više nego trend. Da budem precizna, ono našoj planeti osigurava rotaciju, a mnogima omogućava da zarade ogroman novac. Mržnja dokazano izaziva više pažnje nego ljubav ukoliko je uopšte prihvatljivo da ova dva pojma ovdje suprotstavim jedan drugom. Prije bih rekla da je ravnodušnost suprotnost ljubavi nego mržnja. Mržnja je sistem i ima svoja pravila. Okupi ljude da nešto ili nekoga mrze i možeš na tome dobro da zaradiš!
Danas kada smo dvadeset četiri časa izloženi informacijama, na portalima i društvenim mrežama gdje se sve mjeri brojem klikova vidimo da su sadržaji koji izazivaju bijes i podstiču mržnju magnetno privlačni za čitanje ili gledanje. Кompanije poput Gugla i Fejsbuka to vrlo dobro znaju. Samo Jutub godišnje zaradi oko 15 milijardi dolara!
Odavno se zna da dobre vijesti ne prodaju novine, one čak jedva i da privlače našu pažnju. Nažalost. Čak i onda kada je cilj plemenit, da se recimo nekome pomogne više će klikova, šerova i komentara, imati naslov ,,Pomozimo malom Iliji koga je država ostavila na cjedilu“, nego naslov ,,Iliji je potrebna naša pomoć“. Prvi naslov garantuje vojsku hejtera. Najprije onih koji mrze predsjednika države koji će u komentarima bez i da pročitaju cio tekst, kritikovati njegovu nesposobnu vladu, psovati ih i od srca im željeti da umru u najgorim mukama. Da ne bude dosadno, to će privući i mrzitelje mrzitelja predsjednika. Oni će se mržnjom punom ljubavi obrušiti na ove prve. Povremeno će se pojaviti i neki glas razuma, poput: ,,Ilija ne može da čeka“, a potom će neki hejter pitati: ,,A ko je Ilija?“ Tako danas funkcioniše svijet. Ono najgore u nama što nas, nažalost, nikad nije napustilo samo ima nov prostor za manifestaciju. Ili: svi smo mi pomalo hejteri, samo se neki uspješno uzdržavaju.
Paradoksalno, uprkos razvoju novih tehnologija, danonoćnoj izloženosti pozivima na umrežavanje i povezivanje koje nikad nije bilo ni lakše ni bolje, ljudi su sve više usamljeni. Кako oduvijek dok čitam zamišljam prostore i ljude u njima (pa se razočaram kad vidim film poslije knjige) tako i dok čitam najstrašnije hejterske komentare na portalima koji dozvoljavaju anonimnost, zamišljam i te ljude i uvijek nekako isto, kao usamljenike, neke manje, neke više cinične. Nije mi namjera da pravdam bacače hejta, samo tragajući za razlozima mislim da su često izlivi mržnje pogotovo prema pripadnicima druge nacionalnosti, seksualnosti, vjere posljedica nesigurnosti, straha, zavisti ili očajničke potrebe za pažnjom. Pažnje koja im tako nasušno nedostaje. Ili da se vratim na početak, ako je stvarno ljubav na drugom kraju, onda su oni za nju nekako debelo zakinuti.
Ovaj globalni trend, mislim na usamljenost, nema veze sa koronom. Кorona je s jedne strane blokirala svijet i mnogima je naudila i u psihološkom smislu, ali kao i kuga kod Кamija, otvorila nam je i nove vidike, ujedinila nas u nevolji, dala nam mogućnost da budemo bolji nego što jesmo.
U prilog tome da je danas više bacača hejta nego ikad evo malo i bizarne statistike. Кoličina informacija koje mi dnevno obrađujemo u odnosu na količinu informacija kojima su bili izloženi naše babe i đedovi veća je i nekoliko desetina hiljada puta. Ako samo brojimo reklame, do prosječnog čovjeka dnevno stigne preko 20 hiljada poruka koje nešto nude, prodaju, podsjećaju...
E, sad dok su naše babe i đedovi znali samo ono što se dešava u njihovom neposrednom okruženju, da kažem u njihovom malom selu, naše selo je cijeli svijet. Njih bi prirodno rastužilo kad im grad ubije voće, kad se razboli komšiji dijete, kad neko umre jer: zajedno su radili u polju, bili u ratu, išli u školu... Mi svakoga dana saznamo bar za jednu prirodnu katastrofu i to sa ljudskim žrtvama, imena djece kojima je potrebna pomoć ili zbog užasnog siromaštva ili za liječenje! I svakog dana nam umre neko slavan koga kao da smo lično poznavali. Meni su tako samo u ovoj godini umrli Mira Furlan, Đorđe Balašević i Dragoljub Đuričić. Ne znam vi, ali ja sam se zaledila kad sam vidjela kajron: ,,Srušila se dvanaestospratnica na Floridi“. Ajd zaspi majčin sine kad znaš da i tvoja zgrada tone! A kad se objelodanilo ime seksualnog predatora sa FDU koga je prijavilo pet studentkinja prvo me razljutilo što je s moje katedre! Što nije s kamere, montaže? Ili da vam ispričam kako sam naivno pomislila da je predsjednik okupio novinare da im prepriča neki film braće Кoen, kad oćeš vraga, to sve bilo stvarno: neki kriminalci pravili ćevape od ljudskog mesa!
A na društvenim mrežama, da ne vjeruješ svojim očima: ona smršala, a ti nisi! Ona ima već trećeg muža, ti se još nisi udala, a kako stvari stoje vjerovatno ni nećeš! Pa odakle im samo lova za ovakvo ljetovanje, pa ovo im je treće putovanje ove godine! Vidi, fotkali se u avionu! Sto posto je onaj njen ušao u SNS! Gle, nova boja zidova i nov namještaj, auu, pa to je izgleda nov stan! Bokte tvoj, ja moj ne mogu ni da okrečim! Uh, njihov sin diplomirao, a onaj naš izgubio indeks prije tri godine i još ga nije našao. Ili umjesto stana, djece, putovanja, zamislite recimo sad neke reditelje koji prave selfi sa glumcima na nekom setu, a vi niste ni otišli na kasting, ili pisce koji potpisuju svoju petu knjigu dok vi lažete sebe kako nemate vremena da pišete, ili svog kolegu s faksa u ferariju, da, onog istog kolegu koji je svaki ispit položio na vaše puškice i za razliku od vas diplomirao u roku. Pa da crkneš od muke!
Što čovjek više zna to mu je sve teže. Postaje ogorčen, ciničan, zavidi, i onda hejtuje. I nije da nema lijepog u našim životima, nije tačno ni da smo manje uspješni i srećni samo nijesmo u stanju da to vidimo, zagledani u tuđe živote. Tako je blaženo neznanje!
Ima li života i van društvenih mreža i hoćete li preživjeti dan bez 20 hiljada poruka? Nećete znati dok ne probate. Na kraju, kao što reče Sigmund Frojd: prije nego što utvrdite kod sebe problem provjerite da se nijeste okružili idiotima.
