Jedan lokalni rusofil, sklon alkoholu, iz našeg primorskog, nekad ljupkog gradića sedamdesetih godina prošlog vijeka svako malo bi bio pritvaran. Obično uoči proslava jubileja Oktobarske revolucije, Dana sovjetske države ili uoči dolazaka raznih delegacija iz Moskve ili Beograda. Iz predostrožnosti. Nažalost njegovu, iako bezopasan, sam je davao povoda za ovakvu predostrožnost. Jer bi, odmah po izlasku iz pritvora, zapjevao, malo glasnije, tada poznati refren, „Ide patka, ide guska, ova zemlja, biće ruska“. I srpska, naravno. Tako ovih dana odjekuje ,,refren“, „ova zemlja“, Crna Gora, ,,bila je nekad srpska, a sada je i srpska“.
Iako je ta zemlja, Crna Gora, vazda bila crnogorska, sem u periodima okupacije – turske, austrijske, srpske, italijanske, njemačke. Iako je jugoslovenska ideja imala možda i najčvršće uporište u Crnoj Gori, crnogorska svijest, sentiment na svoju slavnu istoriju, njene pretke i milenijumsko trajanje u ,,toj zemlji“ su živjeli. Na jedan način u prvoj Jugoslaviji, kada joj se zatiralo ime i poništavalo sve ono što je činilo posebnom i jedinstvenom u balkanskom okruženju, te na sasvim drugi način za vrijeme bitisanja u drugoj Titovoj Jugoslaviji, kao ravnopravnoj republici sa ostalih pet republika, koje su činile SFRJ.
„Novi srpski odgovor“ čekamo više od pola stoljeća. Da, dobro ste pročitali, možda i duže. Jer mnogo prije čuvenog Memoranduma SANU (1986), zvaničnog pokretača realizacije radikalske politike „krvi i tla“, politike ispravljanja „istorijskih nepravdi“ i „najveće greške srpske politike stvaranja Jugoslavije“, Gedža, Lule (D. Ćosić, A. Isaković) & company, vrh SPC, predvođen zlokobnim „justinovcima“ poznatim kao tri A (Amfilohije, Artemije, Atanasije), uslužnim SANU, Univerzitetom i medijima predvođenih već tada „posrnulom starom damom“ Politikom, crtali su mape srpskih teritorija, određivali granice buduće velike srpske države i brojali srpske žrtve koje će položiti svoje živote za ostvarenje zaumnog plana. I došli do cifre od 50 do 70 hiljada poginulih. Tuđe žrtve nijesu brojali. A bilo ih je, ispostaviće se, nakon četiri rata koja su vodili 5-6 puta više. Mahom nesrba, Hrvata, Bošnjaka, Albanaca, Crnogoraca.
I danas, ta ista anahrona matrica i poražena politika, nakon svih izgubljenih ratova, stotina hiljada izgubljenih života, nastavlja od Srbije da pravi balkanskog pariju, zavađenu sa svim susjedima i udaljava je od civilizovane Evrope. Pa tako u pokušaju zaustavljanja, prisvajanja i pokoravanja Crne Gore, tog prvog i posljednjeg cilja osvajačkog projekta svojatanja tuđih teritorija, samoproglašeni prvi čovjek „srpskog sveta“ stiže u Crnu Goru u pratnji dobro opremljenih huligana i kriminalaca, svojih lojalista da da sramni doprinos nedavno održanom, za Crnu Goru prelomnom, samitu EU lidera. Imajući u vidu značaj Samita i poruka upućenih Crnoj Gori, ali i njemu samom, stiže u pomoć i prva crkvena mantija da obilježi jubilej, nezaboravnu pobjedu Crnogoraca na Vučjem Dolu ili, kako je on(i) krste, „jednu od najvećih pobeda u istoriji srpskog naroda“. Otužno, glupo, neistinito i nadasve suludo.
Rasel Krou u ulizi Maksimusa, u čuvenom filmu Ridlija Skota „Gladijator“, nakon velike i presudne pobjede i ponude imperatora Marka Aurelija da postane zaštitnik Rima i vlast vrati Senatu, zahvaljuje se na povjerenju i kaže da želi da ide kući. Jer pobjednici, naročito oni istorijski, nakon pobjede idu kući. A naši gorepomenuti „junaci“ i pored svih poraza, dolaze u našu kuću Crnu Goru da nam saopšte da ona nije naša. Nego njihova. Iz predostrožnosti (opet) da ne pomislimo suprotno.
Prvaci najbrojnije stranke sa srpskim predznakom (Nova srpska demokratija) u Crnoj Gori, u prosto proširenoj rečenici zaključuju da je „Crna Gora sada i srpska“ i u pravu su. Jer jeste tako. Moderna crnogorska država je po Ustavu građanska, a ne nacionalna ili etnička. Samim tim je i srpska, i bosnjačko/muslimanska, i albanska, i hrvatska. Država u kojoj bi trebalo da je građanin nosilac suvereniteta, a ne nacionalne ili vjerske skupine, čemu se danas teži.Oni konačno vide da aktuelna vlast u Beogradu, ali i ona koje se priprema da je zamijeni, oličena u raznim Lomparima, Antićima, Jovanovićima i ostalim šešeljima nastavlja sa konfliktima i samoizolacijom. A „zla radikalska kob“, koja dugo vlada Srbijom i razum i racionalnost ne idu zajedno. Evropske integracije se samo simuliraju, a lojalisti, naprednjaci i šešeljevci, na vlasti i oni u opoziciji, suludo slijede „pokret za narod i državu“.
Zato „Novi srpski odgovor“ za početak mora biti promjena načina mišljenja, preispitivanje sopstvene politike i jasna spoznaja zbog čega ovakav (maligni) Beograd Crnogorce i sve ostale građanski orjentisane stanovnike Crne Gore već pola vijeka optužuje za izdaju, a što već neko vrijeme i sami osjećaju na sopstvenoj koži.
Jedini zajednički imenitelj svih nas je država Crna Gora. Zato „Novi srpski odgovor“ može da ima smisla jedino kao Crnogorski dogovor. Onaj koji se ne piše u akademijama i eparhijama nego u Ustavu: da je Crna Gora država svih svojih građana, a ne teritorija onih koji hoće da je okupiraju za tuđi račun. Taj dogovor otvoren je za svakoga ko Crnu Goru prihvata kao svoju državu, bez obzira na to kako se izjašnjava, u koju crkvu ide i koji jezik zove svojim. U njemu ima mjesta i za Srbina koji Crnu Goru neće da „vrati“ nego u njoj da živi, i za Bošnjaka, i za Albanca, i za Hrvata, i za onoga ko se ne izjašnjava nikako. Nema mjesta samo za jednu vrstu ljudi – za one koji dogovor razumiju kao primirje do sljedeće prilike.
Onaj naš primorski rusofil imao je bar alibi – pio je, i pjevao je tuđu pjesmu jer svoju nije imao. Njegovi današnji nasljednici pjevaju trijezni, i to je jedina razlika. Ali za razliku od gostiju koji dođu i odu, ovi nemaju kud. Oni su odavde. Sjede u institucijama ove države, žive od poreza njenih građana, položili su zakletvu na njen Ustav – i ti isti objašnjavaju da im ta država nije sasvim njihova, da je tek dopola svoja, da čeka da bude „i“ nešto drugo. To više nije politika, to je stanje – čovjek koji je kod kuće, a ponaša se kao da je u tuđoj kući na privremenom smještaju. I zato njima ne možemo poručiti ono što se u „Gladijatoru“ poručuje pobjednicima – da idu kući. Oni jesu kod kuće. Njima se može poručiti samo ovo: prestanite da u sopstvenoj državi glumite okupacionu upravu koja čeka pojačanje. Crna Gora vam nije nagrada koju treba osvojiti, nego adresa na kojoj već stanujete. Kad to jednom prihvatite, otkrićete da vam niko ništa nije ni uzeo – i da je refren koji pjevate cijeli život bio o zemlji koju ste sve vrijeme imali. A ta zemlja se zove Crna Gora – jedna i jedinstvena.
