Tri moguća scenarija: jedan u stilu mi ćemo nekako prevladati, glavni od kojih je trenutni princip "posudi i moli", drugi je raspad s nesređenim restrukturiranjem dugova i potencijalnim izlaskom slabijih država iz eurozone, a treći je tješnji odnos, što bi značilo neku vrstu fiskalne unije.
Ponašanje u stilu "nekako ćemo već prebroditi" - u kojoj države članice trebaju osigurati finansijska sredstva (odnose se na budžetsku konsolidaciju i strukturne reforme) u nadi da su ove zemlje nelikvidne, ali platno sposobne - znači stvaranje stanja poremećene ravnoteže.
Uistinu, ako se uskoro ne ostvare institucionalne reforme i druge politike koje će omogućiti bolju integraciju i oživaljavanje rasta na rubu zone eura, takva situacija može dovesti do realizacije scenarija nekontrolisanog sloma, piše Nurijel Rubini.
Kriza je započela s prekomjernim privatnim dugom i finansijskim polugama koji su pretvoreni u javni dug, kad su se zbog krize i usporavanja pogoršala stanja budžeta i privatni gubici su uglavnom podruštvljeni spašavanjem finansijskih sistema.
Uz to, Grčka i Irska, zemlje u nevolji, koje su izgubile pristup tržištima, finansijski su spašavali Međunarodni monetarni fond i Evropska unija.
Ali niko neće spašavati takve "veledržave", ako se države pokažu insolventnim. Dakle, sadašnje strategija odgađanja problema ubrzo će dosegnuti granice i zahtijevaće novi plan koji bi služio spašavanju eurozone.
Službeni izvori u ovom trenutku su dovoljni za spašavanje Grčke, Irske i Portugala, ali ne mogu spriječiti probleme u Španiji i ostalim članicama eurozone koje se potencijalno mogu naći u teškoćama.
No, problemi sa solventnosti Grčke, Irske, a možda i Španije ili Portugala ne mogu se riješiti službenim izvorima. Stoga je preduslov za drugi skup politika i institucionalnih reformi da se svi nezaštićeni klijenti banaka i drugih finansijskih institucija moraju pomiriti s gubitkom (ili "odbicima pri vrednovanju") svojih ulaganja. To je neophodno kako bi se spriječio još veći teret nacionalnih računa privatnim dugovima.
Odgađanje restrukturiranje neodrživih dugova moglo bi samo dovesti do razornih aranžmana za podmirenje duga i radikalnih gubitaka kod nekih privatnih klijenata, konstatuje ovaj ugledni ekonomista.
