Tokom nešto više od sat vremena tog ledenog zimskog dana, svijet se susreo sa najgorom noćnom morom Hladnog rata.
Jedne ni po čemu posebne srijede poslije podne, vojni tehničari na smjeni u radarskom stanicama širom sjeverne Rusije primetili su zlokobnu tačkicu na njihovim ekranima.
Raketa je bila lansirana negdje uz norvešku obalu i uzbrano pristizala. Kuda se uputila i da li je predstavljala pretnju?
Na kraju kajeva, većina je pretpostavljala da su takve nuklearne tenzije nestale zajedno sa Berlinskim zidom. Za one koji su nadzirali nebo, implikacije su bile zastrašujuće.
Oni su znali da jedan projektil ispaljen iz američke podmornice u tim vodama može da prebaci osam nuklearnih bojevih glava do Moskve za 15 minuta.
Poruka je ubrzano preneta komandnim lancem do tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina.
On je postao prvi svjetski lider koji je aktivirao „nuklearnu aktovku“, kofer koji sadrži instrukcije i tehnologiju za detoniranje nuklearnih bombi.
Od okončanja Drugog svjetskog rata, države naoružane nuklearnim oružjem vodile su politiku odvraćanja, zasnovanu na ideji da ako zaraćene strane izvrše masivne nuklearne napade, to će dovesti do uzajamno zagarantovanog uništenja.
U tim napetim trenucima, Jeljcin i njegovi savjetnici morali su hitno da odluče da li da odgovore.
Kao što svi znamo sada, ovaj zabrinjavajući lanac događaja nije se završio katastrofom.
Uprkos povećanim napetostima, priča je završila kao zabavni prilog na kraju večernjih vijesti, sa sve crnohumornom pjesmom Toma Lerera „Svi ćemo otići zajedno kad budemo išli“/... svi prožeti užarenim sjajem“.
We Will All Go Together When We Go/... all suffused with an incandescent glow
Svjetska tržišta valuta su se uzdrmala, dok su političari, vojne vođe i novinari proveli mahnitih sat vremena pokušavajući da dođu do informacija.
Voditelj BBC-ja Džeremi Paksmen je primijetio:
„Prije nego što odemo, valja napomenuti da nuklearni rat nije izbio danas, uprkos najboljim naporima ruske novinske agencije.
„U 13.46 sati počeli su da pristižu izvještaji koji su se pozivali na moskovsku novinsku agenciju Interfaks da je Rusija oborila nadolazeću raketu.
„Novinari, koji su mislili da će dobiti najbolja sjedišta za Armagedon, odmah su pozvali Ministarstvo odbrane. Promućkani, ali nepotreseni portparol odvažno je rekao: 'Siguran sam da Britanci nijesu ispalili nikakve rakete na Rusiju'“.
Portparol Pentagona nije znao da kaže ništa više od toga, rekavši: „Sve što imamo su izvještaji o izvještajima“.
Sat vremena kasnije, oni koji su bili svjesni potencijalne krize mogli su ponovo normalno da dišu.
Interfaks je ispravio izvještaj napisavši da je, iako je ruski sistem ranog upozorenja registrovao lansiranje projektila, raketa sletjela na norvešku teritoriju.
Kasnije je zvaničnik odbrane u Norveškoj potvrdio da je lansiranje izvršeno u miru.
Ono je bilo sastavni dio rutinskog naučnog istraživačkog programa na civilnom raketnom poligonu kako bi se prikupile informacije o Polarnoj svjetlosti, jedinstvenom meteorološkom fenomenu poznatijem kao Aurora borealis.
Raketa je sletjela kao što je i bilo planirano u more blizu zabitog arktičkog ostrva Spicbergen, daleko od ruskog vazdušnog prostora.
Satima nakon što se znalo da je izvještaj lažan, neimenovani izvori ruske odbrane rekli su za Interfaks da je „suviše rano reći“ da li je namjera lansiranja bila da testira njihov radarski sistem ranog upozorenja.
Rusija je bila osjetljiva povodom sopstvenih sposobnosti protivvazdušne odbrane još od 1987. godine, kad je zapadnonjemački tinejdžer Matijas Rust uspio da preleti više od 750 kilometara kroz svaki sovjetski odbrambeni štit u avionu sa jednim motorom i da sleti pred kapijom Kremlja.
Sada je Hladni rat već bio okončan, ali je to bio znak da su neki ruski zvaničnici ostali nervozni po pitanju nuklearne pretnje.
„Bio sam prestravljen kad sam čuo za pažnju koju je privuklo naše rutinsko lansiranje“, rekao je norveški naučnik Kolbjorn Adolfsen, koji je bio na sastanku kad su počeli da pristižu panični telefonski pozivi.
Ono što je bilo još čudnije je da je nedjeljama pre toga, Norveška već obavijestila Moskvu o planiranom lansiranju.
Adolfsen je sugerisao da su Rusi reagovali možda zato što je ovo bilo prvi put da se raketa aurore borealis popela na toliko visoku balističku putanju, dostigavši nadmorsku visinu od skoro 1.500 kilometara. Međutim, on kaže da to nije trebalo da predstavlja iznenađenje.
„Poruka je bila poslata preko Ministarstva vanjskih poslova 14. decembra svih zemljama kojih se to tiče da ćemo izvršiti lansiranje“, rekao je on.
A opet, nekako, upozorenje nije stiglo tamo gdje je trebalo. Bio je to otrežnjujući podsjetnik kako jedna jedina propuštena poruka može da ima potencijalno katastrofalne posljedice. Još od praskozorja nuklearnog doba, bilo je više tijesnih promašaja nego što bi čovjek volio da vjeruje.
Ne radi se samo o krupnim događajima kao što je Kubanska kriza iz 1962. godine, što je vjerovatno najbliže što je Hladni rat doveo do izbijanja potpunog nuklearnog rata SAD i Sovjetskog saveza.
BBC je 2020. godine izvijestio o tome kako su lažne uzbune pokretali svi od labudova selica i Mjeseca do kompjuterskih grešaka i svemirskih vremenskih uslova.
Jedan avion je 1958. godine slučajno ispustio nuklearnu bombu u porodičnu baštu, srećom pobivši samo tamošnje piliće.
Dva američka vojna aviona su se 1966. godine srušila nad zabitim španskim selom - jedan od njih je nosio četiri nuklearna oružja.
Još koliko 2010. godine, američke vazduhoplovne snage su nakratko izgubile kontakt sa 50 raketa, ostavši bez načina da se otkrije ili zaustavi automatsko lansiranje.
Mnogi u Rusiji su onomad odbacili Jeljcinovo saopštenje da je prvi put upotrebio nuklearnu aktovku kao puko razmetanje, čiji je cilj bio da odvrati pažnju od rata u Čečeniji koji je tada bio u toku.
„Zaista sam juče prvi put upotrebio 'crni' kofer sa dugmetom koji uvijek nosim sa sobom“, rekao je on za novinsku agenciju Interfaks dan poslije.
„Neko je možda odlučio da nas testira, zato što mediji sve vrijeme izvještavaju da je naša vojska slaba“, dodao je.
Izvještaj Njuznajta o panici zbog norveške rakete možda je bio lakomislen, ali mišljenja o ozbiljnosti incidenta se razlikuju.
Za jednog bivšeg zvaničnika CIA, bio je to „ubjedljivo najopasniji trenutak ere nuklearnog oružja“
„Nikada prije lider nijedne nuklearne sile nije zaista otvorio ekvivalent ruske 'nuklearne aktovke' u situaciju u kojoj je doživljena prava pretnja, i gdje je momentalna odluka da se pokrene Armagedon bila moguća“, napisao je vojni savjetnik Piter Praj.
Međutim, istraživač UN-a za nuklearno razoružanje Pavel Podvig je rekao: „Ako bih rangirao ove događaje, vjerovatno bih mu dao 3 od 10".
„Bilo je mnogo ozbiljnijih incidenata tokom Hladnog rata“. Čak je sugerisao da je scenario sa nuklearnom aktovkom možda bio režiran za Jeljcina dan kasnije.
Ruski nuklearni stručnjak Vladimir Dvorkin je rekao da norveška uzbuna nije predstavljala „ama baš nikakvu“ opasnost.
„Čak i kad vam sistem upozorenja da signal o masivnom napadu, niko nikada neće donijeti takvu odluku, čak ni iracionalni lider uplašen da je ispaljena jedna raketa. Mislim da je ovo bila prazna prijetnja“, rekao je za Vašington post 1998. godine.
Pet dana poslije incidenta, radio BBC je javio da je Rusija za uzbunu okrivila „nesporazum“ koji ne smije da se ponovi.
Portparol Ministarstva vanjskih poslova rekao je da su Norvežani postupili u skladu sa normalnom procedurom i da nema nikakve zlovolje prema njima.
Iako je katastrofa bila izbegnuta, ostaje zabrinutost što jedna bezazlena meteorološka raketa može da izazove toliku paniku.
