Konstantno nametanje potrebe/obaveze da se svakodnevno decidno određujemo po pitanju pravoslavlja, vaskrsnuća, anti-virusne snage pričešća, Sv. Vasilija i njegovih tekućih čudotvorstava, vjerovanja u zagrobni život i svemoć kandila su pokazatelji ovog napora vladajućih klero-nacionalista. Ovo određivanje se nameće iz premijerske, ministarske i episkopske fotelje i predstavlja se kao obavezni test patriotizma, pravovjerstva, ali i lojalnosti novoj vlasti. Dominacija ovog “vjerskog testa” marginalizuje sve ostale kriterijume, jer se stvara klima u kojoj su i građanstvo, i svi političari gurnuti na teren vjerskog.
Kao što vidimo iz dnevnih reakcija političkih akreta koji sebe još uvijek zvanično definišu izvan vjerskih i nacionalnih okvira, ovo nametanje postiže određene rezultate. Iako je takmičenje u tome ko je veći i čistiji vjernik samoubilačka trka u javnom deklarisanju privatnih osjećanja i stepena vjerske posvećenosti, većina učesnika političkog procesa u Crnoj Gori ne propuštaju šansu da se nadmeće u ovom aktu savremenog ‘vađenja mazije’. Pretpostavljam da neki od njih iskreno vjeruju da je obznanjivanje privatnih vjerskih osjećanja zaista važno mjerilo patriotizma i moralnosti, a drugi da to može biti politički korisno, jer je milozvučno značajnom segmentu izborne baze.
Politički akteri u Crnoj Gori koji nijesu političko krilo SPC ne bi trebali da se hvataju na ovu udicu i nude dnevnu dozu dokaza za svoju vjersku posvećenost kao legitimaciju poštenja, istinitosti i razuma, ili prava da budu birani. Vjerska osjećanja jesu i treba da ostanu dio privatnog domena pojedinca, uprkos naporu vladajuće strukture da ih nametne kao jedinu vrijednu mjeru ljudskosti u Crnoj Gori.
