Srpski istoričar, ađutant, biograf i lični prijatelj Petra II Petrovića Njegoša Milorad Medaković u svojoj knjizi “P. P. Njegoš – posljednji vladajući vladika crnogorski” (Novi Sad, 1882) opisuje posljednje trenutke Njegoševog života i kaže, između ostalog, kako je crnogorski vladika oteo putir iz ruku popa koji je htio da ga pričesti pred smrt, govoreći mu ljutito „Ti ćeš da me pričešćuješ!“, te je nakon toga sam sebe pričestio.
Medaković, ali i drugi istorijski izvori, bilježe da je Njegoš veoma rijetko nosio mantiju i da je najčešće bio u crnogorskoj nošnji. Inoćencio Čulić, franjevac i bogoslovski nastavnik iz Dubrovnika, u svojim pismima bilježi da su pravoslavni Dubrovčani bili šokirani kada su vidjelu crnogorskog vladiku u „civilnoj“ nošnji, bez mantije, tokom njegovih pregovora sa hercegovačkim vezirom Ali-pašom Rizvanbegovićem u septembru 1842.
Čak i taj crnogorski svjetovni i duhovni poglavar od prije skoro 200 godina, u odnosu na današnju kleronacionalističku vlast u Crnoj Gori izgleda kao progresivna demokratska gromada okrenuta zapadnim civilzacijskim vrijednostima
Neki drugi, manje pouzdani, izvori tvrde da je Njegoš veoma rijetko išao u crkvu, „svega dva puta godišnje“. Hirotonisan je/ustoličen za crnogorskog vladiku u Petrogradu, a ne u Cetinjskom manastiru. Godinu prije njegove smrti, 1850. godine, Crnogorska pravoslavna crkva je zavedena kao autokefalna u zvanični katalog Ruske crkve. Austrijski kancelar Klemens fon Meternih, inače veoma nepovjerljiv prema mladom crnogorskom vladaru, u jednom svom pismu navodi da Njegoš „pokazuje malo poštovanja za principe religije i monarhije, ne vjeruje čvrsto u njih i pod uticajem je liberalnih i revolucionarnih ideja“. Sam Njegoš je svojim životom, djelom i odnosom prema tituli vjerskoj poglavara pripremio odličan teren za svog nasljednika, knjaza Danila, da odvoji državu od crkve i oslobodi je tereta teokratije.
Samo uz ovih nekoliko detalja čak i taj crnogorski svjetovni i duhovni poglavar od prije skoro 200 godina, u odnosu na današnju kleronacionalističku vlast u Crnoj Gori izgleda kao progresivna demokratska gromada okrenuta zapadnim civilzacijskim vrijednostima, i za današnje apostole iz Vlade i vlasti vjerovatno bi bio, da im je savremenik, radikalni crnogorski ekstremista i terorista. Milogorac, takoreći.
Pa zamislite samo, vjerski poglavar koji šeta naokolo, u zemlji i u inostranstvu, u „civilnom“ odijelu, bez mantije i krsta oko vrata! Premijer Krivokapić bi vjerovatno bio skandalizovan situacijom u kojoj jedan vladika nije želio da poljubi crkvenu relikviju kakve su časne verige. Zamislite samo premijerov šok kada je, ako je uopšte, čitao Nenadovićeva „Pisma iz Italije“ i u njima naišao na ovaj dio: „U crkvi Svetoga Petra u Rimu kao osobita svetinja čuva se lanac kojim je sveti Petar u Jerusalimu u tamnici bio vezan.
To je onaj lanac što je u našem narodu poznat pod imenom časne verige. Taj lanac čuva se kao svetinja i stoji u kovčegu uvek pod ključem. Kaluđer kad ga pokazuje otmenim putnicima sa velikom pažljivošću otvara škrinju, vadi lanac iz pamuka, i, sa osobitom pobožnošću i smirenošću, prinosi ga poklonicima, te ga oni – klečeći, sa skrštenim rukama – celivaju. Kad je kaluđer prineo vladici ove verige, vladika ih odmah uze u svoje ruke, rasteže ih da vidi kolike su i čudeći se kako su dugačke, reče: „Ala su ga dobro vezali!” Zatim ih vrati odmah kaluđeru, koji od čuda jedva je mogao zapitati: „Zar ih neće Vaša Svetlost celivati?” Vladika mu polazeći odgovori: „Crnogorci ne ljube lance!”.
Zamislite zgranutost premijera, koji čak i nije crkveni poglavar (formalno), ali čim vidi popove zasuzi, čim uđe u crkvu ljubi sve, od poda, preko ruke i kašike, do leša, kad shvati da je taj veličanstveni Njegoš na kojeg se toliko poziva, bio na službenom putu u Rimu i nije otišao ni na kakvo hodočašće, nije ljubio ni lance ni leševe, nije čak ni mantiju nosio! Skandal.
Zamislite zbunjenost tog provincijskog uma koji ne razlikuje pokretnu klimu od rezača papira, ali umije da kaže poslanicima u Skupštini da ga maltretiraju premijerskim satom na izvjesnu „strasnu srijedu“, da je bio u prilici da vidi (ili makar da pročita) kako su se vladika Njegoš, u crnogorskoj narodnoj nošnji, i njegov pobratim Ali-Paša Rizvanbegović provodili danima po Dubrovniku, uz vino, vjerovatno i uz žene. A tek činjenica da se jedan pravoslavni vladika, duhovni poglavar Crne Gore, pobratimio sa Rizvanbegovićem, pripadnikom „lažnih ljudi lažne vjere“ i onih „koji smrde na loj“, kako su to blagoizvoljeli istaći premijerovi omiljeni duhovnici, Amfilohije i Atanasije, čije je leševe uplakan ljubio nakon što su obojica umrli od posljedica koronavirusa.
Njima, ovovremenim kleronacionalistima, ne treba Njegoš. Njima treba mit o Njegošu koji je predano građen u intelektuano-crkveno-političko-obavještajnim krugovima decenijama unazad
A šta bi se tek desilo da je neko Krivokapiću, njegovim ministrima, poslanicima vladajuće većine, onoj silnoj policiji, zaošijanim sajber četnicima, pa i samim Porfiriju i Joanikiju, rekao prije 5. septembra „Hej, pa ni Njegoš nije hirotonisan na Cetinju, već u dalekoj Rusiji, tu nije hirotonisan ni Petar Prvi na čiji se tron pozivate, ne stoji vam ta priča o viševjekovnoj tradiciji“.
Ili obrnuto, zamislimo Njegoša kada bi mogao da vidi šta su SPC i svetosavlje napravili od naroda koji „ne ljubi lance“ čak ni ako su relikvije, a bogme slabo i ide u crkve, još manje cjeliva ruke popovima i kleči pred njima. Zamislimo šok čovjeka koji je nosio (kad je uopšte nosio) bijelu kamilavku, obilježje poglavara autokefalnih crkava, kada bi vidio onaj helikopterski desant na Cetinjski manastir, pancir ćebe, kordone policije koji zbog dva popa sipaju stotine suzavaca po narodu, onom kojeg je blagoslovio na samrti, iz kojeg je ponikla izreka „nije svaki časni krst na časna prsa“.
Zamislimo tog veličanstvenog čovjeka kada bi shvatio da ovovremeni kleronacionalistički vladari, kao i njihovi sljedbenici, njegov „Gorski vijenac“ tumače i citiraju kao njegove lične stavove, a ne kao književno djelo i imaginaciju. Da ne mogu u prostom misaonom procesu da razdvoje, na primjer, Njegoša koji je gotovo pola života proveo u Mlecima, uz ogromno obostrano uvažavanje, od njegovog pjesničkog dara i mašte da opiše utiske vojvode Draška nakon povratka iz Mletaka (vojvoda Draško Popović je, za informaciju baštinicima „njegoševske Crne Gore i tradicionalnih vrijednosti“, bio plaćeni mletački vojnik koji se istakao u Kandijskom ratu, a bio je oženjen Mlečankom Dafinom iz Boke Kotorske).
Zamislimo njegovo razočaranje kada bi shvatio da se, pored onakve svevremene „Luče mikrokozme“ koju je stvorio, vjerski i nacionalistički fanatici najčešće služe toliko rabljenim, patetičnim i, naravno, istrgnutim iz konteksta stihom „Muž je branič žene i đeteta, narod branič crkve i plemena“. Ili kad bi otkrio da niko od njih ne zna za njegovih 76 stihova „Filozof, astronom, pojeta“. Mada, šta ima da znaju, u tih 76 stihova nema ni slova o ratovima, crkvi, plemenima... samo o nauci i umjetnosti, ne može pošten kleronacionalista ništa odatle ni da zloupotrijebi kako valja.
Zamislite zgranute poglede Marka Milačića, Vladislava Dajkovića, Slavena Radunovića, Vesne Bratić, one v.d. direktorice kotorske Gimnazije, direktorice Filmskog centra Crne Gore i njenog političkog oca Boška Obradovića, svih ostalih današnjih vojnika „srpskog sveta“, kada bi imali kapacitet da bez nacionalromantizma pogledaju Njegoša, rođenog pjesnika, filozofa i hedonistu, po biću bližeg boemu nego svecu, zarobljenog titulama i pripadajućim im prizemnim regulama.
Njima, ovovremenim kleronacionalistima, ne treba Njegoš. Njima treba mit o Njegošu koji je predano građen u intelektuano-crkveno-političko-obavještajnim krugovima decenijama unazad, podignut na temeljima namjerno pogrešno i proizvoljno tumačenog „Gorskog vijenca“. Politika sazdana na mitovima, pa makar oni bili i o najznamenitijim izdancima jednog naroda, mora da se uruši. Zato se „divnom narodu“ namjerno plasira teza o povratku „njegoševske Crne Gore“ koja bi, prema njihovoj zamisli, imala najmanje veze sa samim Njegošem i njegovom vizijom Crne Gore, a najviše sa kleronacionalističkim idejama objedinjavanja „srpskog sveta“, obračunom sa drugim vjerama, prevlašću crkve nad državom, kletvama, klečanjem pred popovima... Njegoš je tu samo poštapalica.
Odatle je nikla i ideja o rušenju mauzoleja i vraćanju Njegoševih posmrtnih ostataka u kapelu (koja bi, opet, trebalo da bude kapela Karađorđevića, a ne izvorna u kojoj je Njegoš sahranjen), jer ga na taj način žele i simbolično i praktično sputati u okvire crkve, koje je vladika još za života prekoračio. Zato im smeta mauzolej, simbol Njegoševog značaja i veličine, koji ih svakodnevno podsjeća na činjenicu da je crnogorski vladar davno prevazišao granice i prostora i vremena, ne samo onog u kojem je živio, već i ovog našeg.
Zastupnici „povratka njegoševske Crne Gore i tradicionalnih vrijednosti“ bi mogli, za promjenu, umjesto citata iz „Gorskog vijenca“ (kad su već fokusirani isključivo na jedno Njegoševo djelo) o odbrani ckrve i plemena, da se posvete životnijim, savremenijim, za njih veoma ličnim, stihovima. Ako im nešto znači, ove takođe govori pop:
„Niko srećan, a niko dovoljan;
niko miran, a niko spokojan.
Sve se čovjek bruka za čovjekom;
gleda majmun sebe u zrcalo“
