Ovaj svijet počiva na obećanjima. Ta vjera i nada u ljude i njihove riječi su ono što nas pokreće. Držimo se tih obećanja kao slamke spasa, makar i znali da su male šanse da se ispune. Zato najviše i bole neispunjena obećanja. Saznanje da smo prevareni i da su naša nadanja bila iznevjerena. Tako Radovan Bećirović Trebješki pjeva u jednoj svojoj poemi za nekog bega Mušovića „da ne drži do date riječi, ta se bolest ničim ne liječi!“ Isto tako, najviše cijenimo ljude koji drže do svoje riječi i ispune ono što obećaju. Marko Miljanov dobar dio svog djela i posvećuje onima koji su po svaku cijenu uspjeli da održe svoju riječ.
Koliko su nam obećanja bitna vidi se i po tome da čak i boga držimo za riječ. Još prije par hiljada godina, moćni Jahve je sinovima Izrailjevim obećao da neće više slati potop i da neće micati ljudski rod sa lica Zemlje. Doduše, oni koji su čitali Maura Biljina znaju da stvari stoje nešto drugačije, ali to je priča za neki drugi tekst. I slično je sa svim religijama svijeta. Skoro svaka od njih zavisi ili se nada u nešto što im je još nekad davno neki bog obećao. Maje su čekale Kvecokoatla, Inke Virakoču, Jevreji još čekaju odabranog mesiju, a hrišćani drugi dolazak Isusa. Sve su to obećanja koja se, za sada, nijesu ispunila, ali vjera u njih još traje.
I dok se nebeska obećanja još predano čekaju, silaskom na Zemlju, vidimo da stvar u realnom životu nije nimalo bolja. Obećanja se olako daju i krše svakodnevno. Politika, bar kod nas, zasnovana je na lažnim obećanjima. Prije skoro vijek i po, čika Jova Zmaj je pjevao o tome kako je kralj obećao Jututuncima, juhahahu, odnosno ustav, što se naravno nije dogodilo. Ovaj satirični osvrt na vladavinu kralja Milana Obrenovića, upečatljivo govori o nadama koje narod polaže u svoje suverene, ili odabrane predstavnike i koliko su bolna njihova neispunjena obećanja. Koliko se nisko pada u očima drugih usljed davanja praznih obećanja. Ni danas nijesmo mnogo makli odatle. Samo su se razna obećanja nizala tokom godina. A nijesmo mi jedini koji su se naslušali praznih obećanja.
Engleski kralj, u našoj literaturi nazvan Jovan bez zemlje, brat Ričarda Lavljeg Srca, obećao je reforme, čak i bio prinuđen, od strane svojih barona, da potpiše slavnu Magna carta libertatum, ali od svega nije ispunjeno mnogo. Slavni francuski kardinal Rišelje, obećao je da neće kršiti prava hugenota, zagarantovana Nantskim ediktom, ali ipak je napao luku La Rošel. Sa druge strane, i pored obećanja i savezništva sa katoličkim silama, tokom Tridesetogodišnjeg rata, otvoreno je intervenisao na strani protestantske Švedske. Velike nade i uz njih prigodna obećanja o liberalizmu, slobodi i pravima, koje je donijela i promovisala Francuska buržoaska revolucija, širom Evrope su smrvljena kroz Napoleonove ratove i diktaturu koju je nametnuo ostalim narodima. Obećanja iz Oktobarske revolucije nijesu bolje prošla. Jednakost među narodima i ljudima, univerzalna sloboda u komunizmu pali su kao kula od karata, pred represivnim režimima Varšavskog pakta.
Radi lažnog obećanja i krsta poslatog u zalogu date riječi, sveti knez Vladimir Dukljanski otišao je u makedonsku prijestonicu Prespu, gdje je mučki bio ubijen ispred crkve. Jedan od njegovih nasljednika, kralj Bodin, i pored obećanja datog Normanima sa Sicilije, oko pomoći u osvajanju Drača, samo je mirno posmatrao bitku na obližnjem brdu. Mnogo puta je tokom XVII vijeka, u Kandijskom i Morejskom ratu, Crnogorcima Mletačka republika davala obećanje o pomoći, ali koje nikad nije došlo i puno pokušaja osvajanja gradova kao Bara završilo se neslavno. Obećana ruska pomoć Crnoj Gori, na koju su se vladike i narod oslanjali, stizala je neredovno i često zavisila od hirova petrogradskog dvora. Obećanje dato vladici Petru I Petroviću Njegošu, od strane ruskog cara Nikolaja I, da će Crna Gora dobiti Boku i nezavisnost na Bečkom kongresu 1815. godine, ostala su neispunjena, iako je i sam car kasnije priznao da je napravljena nepravda. Konačno, obećanja o mirnom i prosperitetnom životu u socijalizmu ostala su prazna i nedoživljena, u vihoru ratova devedesetih.
No, mi ne bismo bili mi, kad po nečemu ne bi bili specifični. Tako je i sa obećanjima. Nas krive i za neispunjenje obećanja koja nijesmo dali. E to se baš teško đe srijeće. Ali tako je kad živimo „na brdovitom Balkanu“. Zato nam se nameće osjećaj krivice, na kojemu kasnije odrastaju generacije, mada se to nikako nije ni moglo dogoditi. Tako je odavno nama nametnuta priča kako se mi Crnogorci i naši dinasti Balšići, nijesmo odazvali u boj na Kosovo. Time se potpuno previđa i gubi iz vida činjenica da je Balša III poginuo u bici sa Osmanlijama, 1384. godine, pa nije ni mogao da bude, ni on ni njegovi nasljednici, učesnik bitke. Ali to se dešava kad preovladaju mitovi nad istinom. Tada je i sama realnost pusto obećanje.
