Vlada Crne Gore najavila je od povećanje minimalnih zarada od početka 2027. godine. Iako su informacije o “Euro modelu” još šture, već se otvaraju brojna pitanja o njegovim dugoročnim posljedicama.
Sagovornik Analitike, glavni analitičar inicijative Top Business Montenegro i osnivač BI Consultinga Ratko Nikolić, ukazuje da su na najavljene reforme posebno osjetljiva mikro i mala preduzeća, koja imaju ograničenu mogućnost prilagođavanja.
Ističe da će “Euro model” uticati i na fiskalnu poziciju lokalnih samouprava i da će produbiti jaz između razvijenog juga i nerazvijenog sjevera.
Ukazuje i da promjena modela finansiranja kroz Fond PIO otvara pitanje dugoročne fiskalne održivosti i stabilnosti penzionog sistema, koji u takvom okviru postaje sve direktnije vezan za tekuće budžetske prihode i ukupne makroekonomske tokove.
Portal Analitika: Vlada najavljuje znatno povećanje minimalnih zarada. Da li je takav skok održiv ako ga ne prati približno isti rast produktivnosti? Kroz koje mehanizme bi se eventualni jaz između zarada i produktivnosti mogao preliti na cijene, odnosno inflaciju, zaposlenost ili profitabilnost kompanija?
Nikolić: Do sada nam nije ponuđen ni jedan ubjedljiv argument da je takav rast zarada dugoročno održiv. Ako radna snaga administrativnim dekretom košta više, a stvara istu količinu vrijednosti, ta neravnoteža se direktno preliva na destabilizaciju tržišta. Prva očekivana posljedica je inflatorna spirala – u prvi mah, kompanije koje to mogu, veći trošak rada će prebaciti na krajnje potrošače kroz rast cijena. One koje ne mogu, smanjiće aktivnost ili je zaustaviti, a veća tražnja u odnosu na istu ili manju ponudu opet dovodi do inflacije.
104
Ta interno generisana inflacija će se, kao i do sada, dodavati na već postojeću, uvoznu inflaciju, a njen uticaj će i dalje biti lako mjerljiv, poređenjem inflacije u zemljama iz kojih uvozimo robu u odnosu na našu.
Drugi uticaj je udar na profitabilnost firmi koje posluju u oštroj konkurenciji i koje ne mogu lako dizati cijene. To znatno smanjuje prostor za investicije.
Treći uticaj je ugrožavanje zaposlenosti, jer je za očekivati da će preduzeća na ivici rentabilnosti težiti da optimizuju troškove kroz zamrzavanje novog zapošljavanja, a vrlo vjerovatno i kroz otpuštanja.
To bi pokrenulo i četvrti uicaj, moguću manju poslovnu aktivnost i odlaganje investicija, što bi značilo i manju investicionu potrošnju, koju, po mom mišljenju, upravo treba značajno više stimulisati u odnosu na ličnu.
Fiskalni optimizam i oslanjanje na sivu ekonomiju
Portal Analitika: Vlada kao jedan od ključnih izvora finansiranja “Euro modela” računa na veću potrošnju, zaposlenost i suzbijanje sive ekonomije. Koliko je realno očekivati da se tim putem obezbijede potrebni dodatni prihodi i postoji li javno dostupna računica koliko bi država morala da naplati iz sive ekonomije da bi konstrukcija bila održiva?
Nikolić: Prilično je nerealno očekivati da se stabilnost ovako radikalne promjene na strani troškova osigura isključivo optimističkim projekcijama rasta lične potrošnje i suzbijanja sive ekonomije. U ovom trenutku ne postoji zvanična, podacima i argumentovanim projekcijama dokazana i javno dostupna računica koja kvantifikuje koliko se tačno novca mora povući iz sive zone da bi se pokrila rupa nastala ukidanjem doprinosa.
Uostalom, prije neki dan je Ministarstvo finansija objavilo podatak iz istraživanja da je siva ekonomija u Crnoj Gori na istorijski najnižem nivou od samo 16 odsto. Kako god, suzbijanje sive ekonomije je dugotrajan institucionalni proces, a ne prekidač koji se pali od 1. januara. Oslanjanje na tezu da će "veća lična potrošnja kroz PDV sve pozlatiti", bez preciznih projekcija i bez testiranih kriznih scenarija šta se radi ako ne krene sve po planu, predstavlja visoki rizik za budžetsku stabilnost.
S druge strane, naglasio bih i važan socijalni momenat - u situaciji kada zaposlenima isplaćujemo i kompletne doprinose, koji su prije “programa” Evropa sad izdvajani za njihovo zdravstveno i penzijsko osiguranje, da li je etički ispravno sada ih forsirati da i taj dio odmah potroše? Ili bi možda bilo ispravnije edukovati ih i uputiti da štede i rade na kreiranju sopstvenih fondova za dane kad ne budu radno aktivni?
Udar na mikro i mala preduzeća, upitno finansiranje penzionog fonda
Portal Analitika: Poseban teret reforme može pasti na mikro i mala preduzeća. Može li povećanje troška rada za dio njih značiti smanjenje broja zaposlenih, povećanje cijena, gašenje biznisa ili prelazak dijela poslovanja u sivu zonu?
Nikolić: Da, za znatan dio mikro i malih preduzeća – koja čine bezmalo 99 odsto crnogorske privrede – reforma može biti okidač za prelazak u ilegalne tokove ili potpuno gašenje.
Dok velika preduzeća lakše podnose regulatorne šokove, mali biznisi – naročito na sjeveru – nemaju te finansijske amortizere. To potvrđuju i prilično burne reakcije čak i onih poslovnih udruženja koja su, po mom mišljnju prilično neoprezno i kratkovido, aklamacijom podržale takozvane “programe” Evropa sad 1 i 2.
Portal Analitika: Ukidanje odnosno restrukturiranje doprinosa za PIO mijenja način finansiranja penzionog sistema. Koliko će dodatnog novca godišnje morati da obezbijedi budžet i da li se time dugoročno povećava zavisnost penzija od budžetskih prihoda? Šta je garancija održivosti sistema za pet ili deset godina?
Nikolić: Ukidanjem doprinosa za PIO, budžet preuzima kompletno finansiranje penzionog sistema. Time penzioni sistem u potpunosti gubi karakter osiguranja i postaje socijalna kategorija, čija zavisnost od opštih budžetskih prihoda, odnosno PDV-a i akciza, postaje stoprocentna.
Imajući u vidu trendove po pitanju sve veće starosti stanovnoštva i inflatorne pritiske, za očekivati je da tokom vremena pritisak na budžet raste. Stoga ne očekujem da će se kod nas desiti išta drugačije u odnosu na rijetke zemlje koje su zadržale takozvani Beveridžov model penzionog sistema, koji karakteriše jedna, univerzalna penzija u istom iznosu i na nivou socijalnog minimuma.
Međutim, ono što nas razlikuje od tih država je to što kod nas ne postoje alternativne mogućnosti sistema penzijskog osiguranja. Drugi i treći stub penzionog osiguranja ne postoji, a cijela tranformacija se ne izvodi planirano i strateški, već donošenjem pojedinačnih, nepovezanih odluka, čije se posljedice ne sagledavaju.
Takva zavisnost penzionog sistema od potrošnje već na početku čini njegovo redovno finansiranje upitnim. U slučaju bilo kakve regionalne ili globalne krize, koja bi usporila potrošnju i turistički promet, država bi bila prinuđena na ekstremno zaduživanje. Pod uslovom da joj dodatno zaduživanje uopšte bude i dostupno.
Posebno pitanje je sudbina do sada uplaćenih doprinosa i to kakvu sigurnost u trećem dobu mogu očekivati oni koji su do sad uplaćivali doprinose, s uvjerenjem da će i neki budući zaposleni uplaćivati njima.
Na udaru i lokalna samouprava
Portal Analitika: Kako “Euro model” može uticati na lokalne samouprave, posebno ako dio prihoda koji im sada pripada bude preusmjeren državnom budžetu? Da li se time dio fiskalnog problema samo preusmjerava sa države na opštine, koje bi kasnije mogle tražiti dodatnu podršku iz državnog budžeta?
Nikolić: Lično, nijesam pristalica postojećeg modela organizovanja lokalnih samouprava i vještačkog stvaranja privida njihove održivosti kroz jedan destimulativni instrument kao što je egalizacioni fond. Međutim, da – ovaj model direktno ugrožava postojeću fiskalnu poziciju, a ako hoćete i autonomiju lokalnih samouprava i produbljuje jaz između razvijenog juga i nerazvijenog sjevera.
Preuzimanjem dijela poreskih prihoda od opština, centralna uprava prenosi dio troškova ovog takozvanog “programa” na opštine. Dok primorski gradovi mogu naći alternativu kroz lokalne takse i intenzivnu ekonomsku aktivnost, opštine na sjeveru postaju finansijski neodržive.
Malo je vjerovatno da će one krenuti putem optimizacije, što bi značilo i otpuštanje znatnog dijela zaposlenih u administraciji, jer sredstava za finansiranje programa optimizacije će biti još manje. Znatno je vjerovatnije da će biti prinuđene da obustave lokalne kapitalne projekte i da konstantno traže interventnu pomoć ili dotacije iz državnog budžeta, čime postaju potpuno zavisni entiteti.
Privreda u magli
Portal Analitika: Kompanije već treba da prave budžete i poslovne planove za 2027, dok ključni detalji “Euro modela” još nijesu precizirani. Na osnovu kojih parametara privreda danas može pouzdano planirati troškove rada, poreze, investicije i profitabilnost? I koji bi prvi indikator pokazao da su početne pretpostavke modela bile previše optimistične?
Nikolić: Pouzdano planiranje budžeta za 2027. godinu u ovakvom ambijentu je praktično nemoguće, jer privredi još nije ponuđen jasan i predvidljiv regulatorni okvir, a sve odluke se namjeravaju donijeti bez javne rasprave i vremena za procjenu.
Menadžmenti kompanija su prinuđeni da prave isključivo konzervativne i krizne scenarije – troškovi rada se projektuju na maksimalnim nivoima na osnovu najavljenih raspona minimalaca, dok se planirane investicije vjerovatno stavljaju na čekanje.
Prvi pokazatelj će biti uspješnost naredne emisije obveznica. Kroz obim i cijenu ćemo vidjeti šta kreditori misle o održivosti ovog programa, a kroz iznos emisije ćemo vidjeti kolike su potrebe budžeta za eksternim finansiranjem.
Portal Analitika: Ako kreatori „Euro model“ pravdaju potrebom za povećanjem plata i navodnim pozitivnim iskustvima programa „Evropa sad” 1 i 2, u kojoj mjeri je takvo obrazloženje zaista opravdano kada se uzmu u obzir dugoročna održivost, efekti na javne fondove i stvarni kvalitet javnih usluga?
Nikolić: Prvi je teza da je povećanje plata prijeko potrebno. To niko ne spori. Međutim, ta činjenica sama po sebi ne govori apsolutno ništa o održivosti i posljedicama ovako radikalnog administrativnog povećanja zarada.
Drugi osnov za iskazani optimizam neosnovano se temelji na tobožnjoj uspješnoj realizaciji “programa” Evropa sad 1 i 2. Ja se otvoreno pitam - gdje su te analize na bazi kojih neko sa sigurnošću može da tvrdi da su oni realizovani uspješno? Vraćanje zarada iz sive zone i iskorjenjivanje rada na crno jeste jedan pozitivan efekat, ali šta još?
To što su građani dobili dio zarade koji su ranije izdvajali za zdravstveno i penzijsko osiguranje, dok su fondovi ostali prazni, nije nikakva reforma, a još manje uspješna reforma.
Ako zaista hoćemo da govorimo o uspjehu Evrope sad 1, hajde da analiziramo stvarne efekte na zdravstveni sistem. Pitajmo korisnike tog sistema koliko su danas zadovoljniji zdravstvenom uslugom. One koji su njime upravljali nedavno smo imali prilike da čujemo, prije nego su smijenjeni.
Ili za Evropu sad 2 - pogledajmo penzioni sistem i njegove korisnike, gdje zadovoljne možemo naći isključivo među onima koji su kroz jednu teatralnu, paušalnu i neproporcionalnu preraspodjelu dobili dio koji im ne pripada na osnovu rada i uplaćenih doprinosa.
Tvrdim da će svaka objektivna analiza efekata oba “programa” pokazati da su oni, sa stanovišta ukupnog ekonomskog sistema, bili vrlo neuspješni. Ostavili su duboke i negativne posljedice koje ćemo ispravljati godinama. Ako nam se na sve to desi i najavljeni "Euro model", te posljedice ćemo ispravljati decenijama.
