Da mi je do zajebancije – a ipak jeste malo – rekao bih vam kako mi je čudna ova, kako je u Beogradu rečeno, „najveća srpska pobjeda u zadnjih 30 godina“, ostvarena na izborima u Crnoj Gori. Pobjeda toliko značajna da je vatrometom pozdravljena i u Beogradu i u Banjaluci i u Istočnom Sarajevu.
Jer ta „velika izborna pobjeda“ velikosrpskog nacionalizma izgleda tako da im je premijer Albanac a predsjednik Milo.
Ne usuđujem se ni pomisliti kako bi izgledalo da su na izborima poraženi.
No lako se šaliti kad, kao ja, živiš u Ulcinju, gdje četnici još nisu počeli napadati Albance – a nisu, da Dritanu Abazoviću ne bi otežali ulazak u koaliciju sa njima. Nije žurba: ima se kad.
Bošnjacima u Pljevljima nije do šale. Njih tuku i vrijeđaju na svakom koraku. Islamska zajednica zove u pomoć. I eto ga Dritan, stigao u Pljevlja. Sreo se sa Bošnjacima kojima četnici ispod prozora uzvikuju „Selite se, Turci“ i sav poletan i nasmijan, kao da govori djeci u školi, objasnio im da ne brinu, da je on tu da ih zaštiti, te da je to što se dešava samo nuspojava velikog demokratskog iskoraka i napokon osvojene slobode koju predstavlja njegova koalicija sa klerofašistima.
Otišao Dritan iz Pljevalja, kad ono, nećete vjerovati, četnici opet isto… Po Dritanovom odlasku kamenjem su napali samu Islamsku zajednicu, koja je Dritana i pozvala u Pljevlja. Po gradu su okačeni plakati na kojima piše: „Polećela crna ptica, Pljevlja biće Srebrenica“.
Reklo bi se kako su se četnici upravo obilno pomokrili po Dritanu. No za Dritana tu nema problema. Reći će Bošnjacima da ih je to kamenjem gađao Milo i time će za njega stvar biti riješena. Ne možeš napraviti kajganu bez razbijenih jaja, a još manje osvojiti slobodu i demokratiju bez par razbijenih glava i prozora – zar ne?
Nije, hoću vam reći, vrijeme za zejebanciju. Nego za precizan govor.
Dritan Abazović, njegova „zelena“ partija URA i čovjek koji stoji iza njega, medijski tajkun Miodrag Perović, na vlast u Crnoj Gori dovešće fašizam.
„Fašizam na vlast uvijek dolazi u koalicijama, obično sa liberalnim partijama“, kaže slovenački istoričar Božo Repe. Što je tačno, tačno je i u Crnoj Gori.
Benjamin je podučavao da svaki uspon fašizma svjedoči o propaloj revoluciji. U Crnoj Gori je propala revolucionarna promjena za koju smo imali šansu: vesternizacija ove zemlje, prebacivanje zemlje u zapadni civilizacijski krug. Sada je istok došao po svoje.
Zelenog Abazovića je u situaciju da koalira sa crnima dovela klerikalno-nacionalistička kontrarevolucija koju je tokom ove godine na ulicama crnogorskih gradova sproveo Amfilohije Radović. Godine 1989. u Crnoj Gori se „dogodio narod“. Ove se godine, kako su to poručili iz Srpske pravoslavne crkve, „dogodio Bog“.
Abazović je na sebe preuzeo da trijumfalno kontrarevolucionarno „događanje Boga“ pretvori u „jačanje demokratije i ubrzanje EU integracija“. Partner u tome mu je, sa svojim osnaženim ultradesnim političkim savezom okupljenim oko Demokratskog fronta i svom silom Srpske pravoslavne crkve, koja je, pokazalo se, dovoljna čak i da bude srušen Đukanović, Amfilohije Radović. Pop koji je prolio tone pljuvačke po zapadnoj civilizaciji koja je za njega degenerisani, satanski neprijatelj istinskog hrišćanstva – pravoslavlja.
Tajkuni-osnivači Abazovićeve URE pogrešno su procijenili situaciju, kao što su je onomad pogrešno procijenili i njemački tajkuni. Oni misle da će moći ukrotiti i jahati divljeg konja velikosrpskog nacionalizma. Neće. Završiće pod njegovim kopitima. Abazović neće uspjeti da ukroti Amfilohijeve i Vučićeve crne, kao što ni Hindenburg onomad nije uspio ukrotiti Hitlera.
U pokušaju da relativizuje nacionalističko divljanje za koje je direktno odgovoran, Abazović je saopštio kako treba razumjeti ljude koji to čine, jer, eto, prvi put u trideset godina imaju osjećaj da su u nečemu pobijedili.
Nabo je, doduše nehotice, suštinu.
Velikosrpski nacionalizam je poražen u ratovima devedesetih. Nizao se poraz za porazom, poniženje za poniženjem. Đukanović je Zakonom o slobodi vjeroispovijesti objavio da je spreman da raskine svaku vezu Crne Gore sa tom ideologijom. Onda je Amfilohije uspio stvoriti politički pokret, političko pravoslavlje, koje je objedinilo nacionalistički resantiman i socijalno nezadovoljstvo i pritom pronašao saveznike među izvorno proevropskim i suverenističkim političkim subjektima i poslovnoj eliti koja stoji iza njih.
Da, ONI sada misle da je njihovo vrijeme napokon došlo i žele osvetu. Na toj energiji su i pobijedili na izborima. Zašto bi sada stali a tu energiju ugušili?
Ako postoji racionalan odgovor na to pitanje, tu leži jedina nada da Crna Gora ne potone u fašizam.
